Nakon svake euforije i kolektivne radosti gotovo uvijek dođe trenutak koji nas vrati na tlo. Ovog puta ta uloga pripala je Nebojši Vukanoviću. U trenutku kada je Bosna i Hercegovina živjela rijetko viđeno zajedništvo nakon historijskog plasmana na Svjetsko prvenstvo, izjava da se “ne mogu voljeti dvije žene”, pa samim tim ni navijati za dvije reprezentacije, djelovala je kao hladan tuš.

Ali taj argument jednako ne stoji kao i tvrdnja da se može biti “malo trudan”. Ili jesi, ili nisi. Kao što je apsurdno tvrditi da se ne mogu imati složeni identiteti, višestruke emocije i paralelne pripadnosti.

Piše: Ibrahim Kaniža

Ljudi širom Bosne i Hercegovine svakodnevno žive upravo tu kompleksnost: vole grad u kojem žive, zemlju u kojoj su rođeni, ali i osjećaju bliskost s drugim državama, kulturama ili identitetima. To nije kontradikcija — to je realnost.

Zato je posebno razočaravajuće kada političar koji za sebe tvrdi da predstavlja promjenu, koji se s pravom profilirao kao glas protiv korupcije i zloupotreba, pokaže nedostatak širine u trenutku koji je zahtijevao upravo suprotno. Razotkrivati afere i vršiti parlamentarnu kontrolu jeste važno i vrijedno poštovanja. Međutim, to samo po sebi ne znači i političku viziju. A Bosni i Hercegovini danas treba upravo vizija.

Posjeta Novaka Đokovića i reakcije običnih ljudi širom zemlje pokazale su da se događa tihi, ali vidljiv pomak. Ljudi su spremni na normalnost. Spremni su da radost sporta nadvlada stare rovove.

Spremni su da prihvate da simpatija prema Srbiji, Hrvatskoj ili bilo kome drugom ne mora biti u suprotnosti s podrškom Bosni i Hercegovini. To je znak sazrijevanja društva.

Zato je zabrinjavajuće kada relativno mlad političar ne prepoznaje taj trenutak. Umjesto da bude glas novog paradigme — politike saradnje, meritokratije i ekonomskog napretka — ostaje zarobljen u starim obrascima. U obrascima koji su nas decenijama dijelili i od kojih su mnogi ljudi upravo pobjegli.

U nauci znamo da u vrijeme paradigme promjene upravo predstavnici starog modela često reagiraju najgrublje, pokušavajući zadržati nešto što već izmiče. Nažalost, takve refleksije predugo gledamo kod predstavnika vladajućih struktura. Zato dodatno čudi kada se slična retorika pojavljuje i kod onih koji bi trebali biti alternativa.

Ako želite biti kandidat za najviše izvršne funkcije, posebno za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, onda ta funkcija zahtijeva širinu. Zahtijeva sposobnost da razumijete da inkluzivna Bosna i Hercegovina nije prijetnja ničijem identitetu. Da emocija prema Srbiji nije suprotna podršci Bosni i Hercegovini. Upravo prepoznavanje te nijanse jeste politička zrelost.

Još više zabrinjava pokušaj da se kritika predstavi kao napad na kolektiv ili da se zauzme pozicija žrtve. Nova politika traži hrabrost. Hrabrost da se kaže: pogriješio sam. Hrabrost da se prizna da je metafora bila loša. Hrabrost da se napravi iskorak.

Pozivanje na porodično porijeklo ili regionalne korijene dodatno je nepotrebno. Historija je puna ljudi koji su živjeli, radili i navijali izvan mjesta svog porijekla. To nije slabost — to je prirodan izraz ličnog izbora i iskrenosti.

Na kraju, izbor je vaš. Hoćete li biti glas nove politike, koja razumije kompleksnost identiteta i gradi mostove? Ili pokušaj kopije starog političkog obrasca koji je region držao u mjestu više od dvije decenije?

Vrijeme traži hrabre. I traži one koji razumiju da se politika budućnosti ne gradi na isključivosti — nego na sposobnosti da prihvatimo da ljudi mogu imati više osjećaja, više pripadnosti i jednu zajedničku nadu.

I to nije kontradikcija. To je Bosna i Hercegovina.

(Autor je istaknuti funkcioner Socijaldemokratske partije Austrije. Porijeklom je iz Bugojna.)