U Prištini je 18. decembra 2025. otvorena izložba „Sjećanje u fotografiji — Uništene džamije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu devedesetih godina — Planirani sakralmord". Izložba dokumentira sustavno rušenje islamskog naslijeđa tokom ratova u BiH i na Kosovu i pruža vizuelno svjedočanstvo koje ne dopušta nijekanje. Ovo je refleksija posjetitelja te izložbe — Sadika Mehmetija.

Projekt je nastao u bliskoj saradnji Islamske zajednice Kosova i Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Otvaranje je održano u prostorijama Fakulteta za islamske nauke u Prištini, u prisustvu predstavnika državnih, vjerskih, kulturnih i akademskih institucija obiju zemalja. Tim činom naglašen je značaj međuinstitucionalnog i međudržavnog dijaloga.

Dok se kolebate između šoka i nevjerice, u vama počinje da se budi osjećaj nade: ova izložba je pokušaj da se oda počast žrtvama, da se vrednovanje našeg naslijeđa, da se obrazuju mlađe generacije i da nas podsjeti da je historija vrijedna lekcija za budućnost.

Fotografija ne laže — historija ne smije biti prepisana

Posjetiti izložbu uvijek je poseban doživljaj. No ova — posvećena rušenju džamija u Bosni i Hercegovini i na Kosovu tokom devedesetih godina prošlog vijeka, precizno nazvana po onome što se zaista dogodilo: Planirani sakralmord — bila je duboko potresna i izazivala je snažnu potrebu za razmišljanjem. Pažljivo odabrane fotografije odvele su posjetitelje na bolan put kroz historiju rušenja džamija od strane okupacionih snaga. No fotografije su govorile i više od toga — dokumentirale su uništavanje planirano kao dio ekspanzionističkih težnji susjeda, na štetu domicilnog stanovništva Bosne i Kosova, u posljednjoj deceniji 20. vijeka.

Fotografija sa izložbe „Sjećanje u fotografiji – Uništene džamije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu 1990-ih – Planirano sveto ubistvo“

Usmeni i pisani izvori mogu se tumačiti na različite načine — kao što je to na Balkanu često slučaj. Fotografija ne laže. Ona predočava i dokumentira stvarnost neposredno, izravno i nepobitno. Američka esejistica i kulturna kritičarka Susan Sontag naglašavala je da fotografija predstavlja način da se uhvate i sačuvaju tragovi nepovratnog vremena. Slike ove izložbe uhvatile su historijski trenutak onako kako se odigrao — i pružaju nepatvorena, autentična svjedočanstva za sadašnje i buduće generacije.

Pri ulasku u izložbeni prostor čovjek osjeća nešto što se ne da opisati riječima. Srce kuca brže, grlo se steže, pred prizorom bola zamrznutog u slikama — zastaje se s dahom. Pred očima se nižu fotografije vjekovima starih džamija, podignute rukama lokalnih uglednika i dobročinitelja, u kojima su se generacije klanjale Bogu i ostavljale tragove svojih uspomena, nada i namaza.

Mimberi, mihrabi i mahfile — s kojih su imami i hatibovi vjekovima doticali srca vjernika — danas su oskrnavijeni, slomljeni i utihnuli, poput glasova koji su zastali usred zraka. Minareti, koji su se nekoć ponosno uzdizali prema nebu kao niti svjetlosti, leže srušeni i opruženi po tlu, nijemo govoreći o ezanu koji se više ne čuje. Mektebe, medrese i biblioteke — nekad prepune života, učenika, alima, kaligrafara i prepisivača svetih rukopisa — više ne postoje. Ostale su samo kao sjena u sjećanju i ruševine na fotografijama, svjedočanstvo nasilno ugašenog života.

Ni mrtvi nisu pronašli mir. Čak i oni koji su počivali u mezarjima i turbetima podignutim s poštovanjem — bili su uznemiravani rukom agresora, kao da im je uskraćen i mir kabura. Česme koje su nekad nudile svježinu, smirenje i sabur, i živahne čaršije — srce svakodnevnog života — više ne postoje. Ukinute su, izbrisane i nestale po hladnom i razornom planu neprijateljske vojske i paravojnih formacija.

Tragedija seže dalje od srušenih zidova, rasutog kamenja i maltera pretvorenog u prašinu. Prodire duboko u dušu jednog naroda i ostavlja rane koje se ne liječe lako.

Izložba donosi i slike koje svjedoče o tragičnoj sudbini imama i vjerskih vođa — pogubljenih, mučenih i brutalno poklanih — u pokušaju da im se ušutka glas, ugasi duhovno svjetlo i slomi okosnica otpora muslimanskih zajednica.

832 džamije, jedan plan, jedno ime odgovornog

Tvrditi da se sve to dogodilo slučajno, bez namjere i bez plana — nije moguće. Nije bilo sporadičnih ni slučajnih događaja. Bila je to namjerna, sustavna i dobro orkestrirana strategija istog neprijatelja — srpske države — koja od 1877. dosljedno razrađuje scenarije uništavanja naslijeđa i kulturnih vrijednosti svojih susjeda, kroz balkanske ratove, Prvi svjetski rat, međuratno razdoblje, Drugi svjetski rat, sve do nedavnih ratova u Bosni i Hercegovini i na Kosovu (1992–1999).

U godinama od 1992. do 1999. u Bosni i Hercegovini i na Kosovu uništeno je ukupno 832 džamije — 218 na Kosovu i 614 u Bosni i Hercegovini — ne računajući ostala kulturna i vjerska mjesta. Svako od tih mjesta priča priču o nemilosrdnom nasilju, planiranom sakralmordu i jednoj od najvećih tragedija u Evropi poslijeratnog doba.

Uništavanje kulturnog i vjerskog naslijeđa nekog naroda nikad se ne događa slučajno. Poljski pravnik Raphael Lemkin naglašavao je da genocidu uvijek prethode napadi na kulturu, jer upravo odatle počinje. Parafraziramo li njemačkog pisca Heinricha Heinea — koji je rekao da oni koji počnu paliti knjige, uskoro počnu paliti i ljude — možemo ustvrditi: oni koji ruše vjerske objekte, prije ili kasnije napadaju i ljude. Historija Bosne i Hercegovine i Kosova to potvrđuje na jasan i bolan način.

Bajrakli džamija u Peći, džamija Hadum-age u Đakovici, džamija Ibri u Mitrovici — na Kosovu. Fočanska džamija, džamije u Banjoj Luci, Stari most u Mostaru — u Bosni i Hercegovini. Sve su vjekovima stare i neponovljive vrijednosti. Kroz ove fotografije govore o bolu koji ne blijedi s vremenom, koji ne šuti — već dobija glas. Govore o izgubljenim ljudima, o nemilosrdnom nasilju nad njima, o silovanim ženama, ubijenim mladićima, poginuloj djeci, starcima i stararkama slomljenim pod teretom okrutnosti. Govore o dugim danima bez hljeba, o teškom putu kroz planine i doline, po kiši i snijegu, o masovnim deportacijama, o strahu i užasu koji su ostavili neizbrisive tragove, o neidentificiranim žrtvama koje još uvijek nemaju groba, o otvorenim ranama koje bole i decenije nakon rata i genocida.

Gledajući te fotografije, čuju se glasovi svih tih ljudi — tihe dove, tužbalice i kletve koje u sebi nose bol gubitka i nepravde, odjeci historije koja se ne može zaboraviti.

Promatrajući ovu izložbu, nameće se misao da zemlja koja je prouzrokovala toliko patnje i tlačenja jednog dana mora odgovarati za svoja djela, te da oni koji su pretrpjeli toliku nepravdu i gubitak budu, prije ili poslije, prepoznati i počašćeni od budućnosti. To nas uči prošlost, to nas uči historija čovječanstva, to nas uče objavljene religije i pravedni poslanici.

Čitao sam negdje da svako bogatstvo, svaka moć i svaka vlast stečena nasiljem i nepravdom jednog dana neće više pripadati onome ko ih je nezakonito pribavio. Vratit će se kao naslijeđe onome ko je trpio tlačenje — bilo da je to pojedinac, narod, država ili vlada.

No dok se hodalo između fotografija i dokaza, nametalo se tiho, ali opravdano pitanje: Kako je to moguće? Kako je moguće da takvo ogromno zlo zadesi one koji drugačije klanjaju, drugačije govore i drugačije žive? I najbolnije: kako je moguće da se ta zlodjela relativiziraju, niječu, izbjegava moralna pokajanja, a ideologije koje su ih iznjedrile i dalje žive?

Kao posjetilac, kao građanin i prije svega kao čovjek — bio sam duboko potresen bolom onih koji su pretrpjeli ove tragedije i goleme gubitke. Istovremeno osjetio sam i potrebu da se razmišlja o slobodi, miru, toleranciji, razumijevanju i našoj odgovornosti prema zaštiti kulture i vjere u raznolikomom svijetu.

Dok se kolebalo između šoka i zaprepaštenosti, u duši je ipak klicalo sjeme nade. Ova izložba pokušaj je da se oda počast žrtvama, da se vrednuje naslijeđe, da se pouče mlađe generacije i da se podsjeti da je historija dragocjena pouka za budućnost. Više od toga — ona je snažan apel da se ostane pošten prema historiji i da se gradi budućnost u kojoj se nasilje nad naslijeđem nikad neće ponoviti.

Napuštajući izložbu, ponovo sam se uvjerio da sjećanje ima moć — ono ne dopušta da zaborav izbriše historiju. Takve izložbe trebalo bi otvarati češće i obuhvaćati i druge važne historijske i kulturne teme, kako bi sjećanje za mlađe generacije ostalo živ instrument koji ih uči da ono što nam pripada mora biti zaštićeno i cijenjeno po svaku cijenu.

Autor: Sadik Mehmeti (Izvor: Koha.net)