Da li su uticali na ubicu? Trogodišnja istraga razotkriva glasine i kontroverze koje već dugo prate nagrađivane fotografije ratnog zločina u Bosni i Hercegovini. Svjedoku su pokazivali fotografije, jednu za drugom. Na prvoj, četvorica muškaraca odlaze od fotografa: mladić u plavoj policijskoj košulji kratkih rukava, sa pištoljem na koji je montiran prigušivač u spuštenoj desnoj ruci; s njegove lijeve strane, muškarac u vojnoj uniformi sa automatskom puškom; ispred njih dvojica ljudi, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež džemperu. Kreću se kroz kratku slijepu ulicu, na čijem kraju leži nekoliko leševa.

Sljedeća fotografija prikazuje policajca kako uperuje pištolj u leđa muškarca u smeđoj jakni, obojica su pogrbljeni; na narednoj, policajac je podigao pištolj u visinu glave čovjeka koji se još više uvukao u ramena; na idućoj, čovjek je savijen u struku, ruku podignutih prema glavi, kao da se pokušava zaštititi. On i dalje hoda. Zatim je taj čovjek na zemlji, s jednom nogom podignutom u zrak, policajac je iza njega, pištolj je i dalje podignut. Na fotografijama koje slijede, muškarac leži licem prema betonu, ali je očigledno još uvijek živ, s obzirom na to da su mu noge i ruke snimljene u različitim položajima. Policajac i dalje drži pištolj uperen u njega.

Isečak iz holandskih novina koji prikazuje Stojanovićevu pobjedničku fotografiju na izložbi World Press Photo.

Sljedeći kadar prikazuje muškarca u bež džemperu kako leži na boku, dok se velika lokva krvi širi oko njegove glave. Naredna slika bilježi obojicu na zemlji, kako obilno krvare. Druga fotografija prikazuje leševe ubačene u jamu, nabacane jedne preko drugih, s isprepletenim udovima. Neka od lica su vidljiva. Ima ih najmanje 12, sve su muškarci. Iznad grobnice stoji kamion, vjerovatno korišten za transport tijela, i bager spreman da ih prekrije zemljom. Bila je srijeda, 22. septembar 1999. godine, skoro godinu dana od početka suđenja bosanskom Srbinu Goranu Jelisiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Jelisić, koji je u vrijeme suđenja imao 31 godinu, priznao je krivicu za ubistvo 13 osoba u Brčkom, između ostalih optužbi. Dok je sud gledao fotografije njegovih zločina, koje je snimio fotograf agencije Reuters u sjevernobosanskom gradu Brčko 1992. godine, Jelisić je pažljivo slušao, s plahim izrazom lica.

Snimak ekrana stranice World Press Photo s pogrešnim natpisom. Nakon što je autor kontaktirao organizaciju, natpis je ažuriran.

Surova realnost iza objektiva

U svom zelenom džemperu s uzorkom, izgledao je obično. Kako ga je opisao jedan svjedok, bio je to mladić "smećkaste kose, srednje visine i građe, prilično živahan". Sudija Fouad Abdel-Moneim Riad upitao je svjedoka: "Možda mi možete pomoći da razumijem nešto što mi se čini veoma zbunjujućim. Imamo ovdje najmanje deset slika i pitam se kako su snimljene. To su slike pogubljenja, korak po korak. Kako osoba koja ubija na ovaj način može povesti fotografa sa sobom da to snimi?". Prije nego što je svjedok, istražitelj MKSJ-a Paul Anthony Basham, uspio odgovoriti, britanski tužilac Geoffrey Nice zatražio je zatvaranje sjednice. Ne postoje transkripti tog razgovora, a sudski zapisi ne otkrivaju kako su fotografije nastale. Te fotografije, uvedene kao dokaz P67, bile su ključni dokaz, ali nikada nije ispitano kako su tačno snimljene.

Kontaktni listovi filma o pogubljenju prikazuju desetine slika zločina. (Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične tribunale)

Da li je isto pitanje mučilo urednike Reutersa koji su kupili i distribuirali fotografije širom svijeta? Ili žiri nagrade World Press Photo, koji je odlikovao fotografa 1993. godine? Da li je bilo ikakve sumnje među holandskim medijima, koji su ga slavili kao novinarskog heroja kada je te iste godine pobjegao iz Beograda u Amsterdam? A šta je s ljudima čija je smrt fotografisana u živopisnim, krvavim detaljima? Ova priča nudi odgovore. To je priča o nastanku tih fotografija – jedinih slika iz višegodišnjeg rata koje su zabilježile sam čin strijeljanja. Trogodišnja istraga razotkrila je mračnu raskrsnicu rata, ambicije, propagande i moći vizuelnog pripovijedanja koje ne bilježi istinu, već je proizvodi.

Profesionalna ratna fotografija trebala bi biti čin nemiješanja – fotografi, poput novinara, dokumentuju stvarnost i posmatraju je. Oni se ne umeću u događaje. Ali ove slike djeluju previše intimno. Rat u Jugoslaviji odvijao se pred kamerama, ali to ga nije skratilo. Preko 2.500 tekstova, snimaka i fotografija iz rata korišteno je kao dokaz u Hagu, prema podacima Mediacentra u Sarajevu. Ali od svih tih slika, ove su jedine profesionalne fotografije koje prikazuju direktnu egzekuciju. Jedna od najpoznatijih fotografija 20. vijeka je ona iz Sajgona iz 1968., gdje je snimljen šef južnovijetnamske policije kako puca u glavu gerilcu. Krvnik je dopustio fotografu Eddieu Adamsu da snimi fotografiju jer je bio uvjeren u pravednost uličnog strijeljanja. U Brčkom nije bilo tako: dva dželata, dvije žrtve i dva fotografa.

Trenutak kada je ratni zločinac Goran Jelisić Adolf ubio bošnjačkog civila u Brčkom

Rat je u Bosni i Hercegovini počeo tek mjesec dana prije nego što su fotografije snimljene, početkom maja 1992. godine. Goran Jelisić je u Brčko stigao kao dobrovoljac iz obližnje Bijeljine. Sa 23 godine, bio je mladi otac, sa završenom osnovnom školom, zaposlen kao traktorista. Tri mjeseca ranije pušten je iz zatvora zbog falsifikovanja čekova. U Brčkom mu je izdata plava uniforma jugoslovenske policije, pištolj Škorpion s prigušivačem i radio-veza. Kodno ime koje je izabrao bilo je Adolf. Tokom suđenja, zaštićeni svjedok se prisjetio kako je Jelisić rekao: "Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi." Grad je bio prazan. Pripadnici srpskih paravojnih snaga pljačkali su napuštene stanove. Bošnjaci su privođeni u policijsku stanicu u centru, prije nego što je otvoren logor Luka. Upravo iz te stanice Jelisić je izveo čovjeka u smeđoj jakni. Ubio ga je s "možda dva ili tri metka".

Iako je fotografisano strijeljanje bilo njegovo prvo, nije bilo posljednje. Ubijao je žrtve iz blizine i s leđa, jer ih nije mogao pogledati u oči. Žrtvama bi naredio da glavu saviju iznad šahta za oborinske vode kako bi uštedio energiju na čišćenju. Jelisić je osuđen za ubistvo 13 osoba, ali stvarni broj žrtava tokom njegove tri sedmice u Brčkom ostaje nepoznat. Prema zaštićenom svjedoku L, Jelisić je tvrdio da mora pogubiti 20 do 30 ljudi prije jutarnje kafe. Zbog serijskih ubistava, dobio je najdužu kaznu koju je MKSJ do tada izrekao: 40 godina zatvora.

Propaganda i cijena jedne fotografije

Bojan Stojanović imao je tada samo 22 godine, fotograf iz Beograda koji je radio za dnevni list Večernje novosti. Početkom maja 1992., on i njegov kolega Srđan Petrović angažovani su za agenciju Reuters. Emil Vaš, tadašnji fotograf Reutersa u Beogradu, prvi je vidio slike: "Nismo mogli vjerovati. Nismo znali da li je to stvarno niti šta s njima da radimo." Petar Kujundžić, tadašnji šef fotografa, prvo je pomislio da su fotografije namještene. Ono što ga je uznemirilo nije bio samo sadržaj, već činjenica da su postojala dva puna filma – na desetine snimaka zločina.

Od 9. maja fotografije su objavljene širom svijeta uz potpis Bojan Srdjan/Reuters. Opisane su kao pogubljenje "muslimanskog snajperiste koji je pucao na kolonu srpskih izbjeglica". Stojanović je s jednom od slika osvojio nagradu World Press Photo u kategoriji Spot News. Istog mjeseca pobjegao je u Holandiju tražeći azil, tvrdeći da ga u Srbiji progone. Holandski mediji su ga portretisali kao disidenta, a on je tvrdio da mu je na glavu ucijenjena cijena od 20.000 dolara. Međutim, istraga je pokazala da tadašnje tužilaštvo u Beogradu nije imalo nikakve podatke o napadima na njega. Istina je bila drugačija: Stojanović i Petrović su bili osuđeni za pljačku jedne starice u Beogradu, a Stojanović je dobio 16 mjeseci zatvora. Pobjegao je u Holandiju da ne bi služio kaznu.

Iako je na suđenju u Hagu zabilježen kao neidentifikovana žrtva, čovjek u smeđoj kožnoj jakni imao je ime: Husein Kršo. Imao je 34 godine i bio je brčanski konobar. Njegov sin Mustafa ispričao mi je da je jakna bila poklon od brata iz Švicarske. Porodica je saznala za njegovu sudbinu tek 1993. godine kada je desetogodišnji sin Nedžad na televiziji vidio fotografiju i vrisnuo: "Mama, eno tate!". Pored njega je ubijen njegov prijatelj Hajrudin Muzurović, majstor za parket koji se tog maja trebao oženiti. Muškarac u maskirnoj uniformi koji je ubio Hajrudina bio je Enver Stravički, poznat kao "Šok", dobrovoljac iz Srbije.

Šokantan obrat u istraživanju donio je povjerljivi transkript ispitivanja Gorana Jelisića iz 1998. godine. U njemu on opisuje kako je pozvan u kancelariju načelnika policije Dragana Veselića gdje su bili gradonačelnik Đorđe Ristanić i "Šok". Rečeno mu je da ga čeka "vatreno krštenje". Ristanić je naveo da su dvojica novinara, Stojanović i Petrović, vani i da čekaju da fotografišu kako njih dvojica ubijaju dva muslimana u svrhu propagande. Nakon egzekucije, trebali su otići ispred stanice gdje je postavljen prazan sanduk i plakati nad "ubijenim Srbima", što bi fotografi takođe snimili.

Postoji i gora teorija koja godinama kruži beogradskim krugovima: da su fotografi platili za mogućnost da snime ubistvo. Poznati fotograf Srđan Ilić tvrdio je u jednoj knjizi da se Stojanović u jednom beogradskom restoranu hvalio kako su "Adolfu" platili 500 maraka da ubije te muslimane. Stojanović, koji danas živi u Španiji, bijesno negira ove optužbe i tvrdi da je Ilić ljubomoran. Srđan Petrović, koji se vratio u Srbiju i radi kao pilot privatnih aviona, kaže da su samo bili "mladi, ludi i ambiciozni". Ipak, Esad Landžo, koji je s Jelisićem bio u pritvoru, prisjetio se kako je Jelisić jednom bjesnio jer mu policija iz Brčkog nije poslala dokumente, vičući kako mu je "novinar platio da snimi to ubistvo".

Mustafa Kršo, koji danas ima 40 godina, šest više nego što je imao njegov otac kada je ubijen, kaže: "Ako je fotograf platio za ubistvo, on je za mene isti kao i Jelisić." Više od tri decenije kasnije, ove fotografije ostaju svjedočanstvo ne samo o zločinu, već i o tome kako kamera može postati saučesnik u najmračnijim trenucima ljudske historije.

Izvor: New Lines Magazine (Istraživanje podržao Journalismfund Europe)