Šest sedmica američko-izraelskih napada na Iran bilo je dovoljno da pokopa politiku kojoj je klimatska agenda bila na prvom mjestu. Dok naftni tokovi gore, a industrijska konkurencija stoji na oštrici noža, globalisti su utihnuli – a Njemačka ponovo otvara ugljen, Britanija odobrava bušotine u Sjevernom moru, a nuklearni projekti niču širom Europe.

20% svjetske nafte pod prijetnjom, panika na tržištima

Gotovo 20% globalnih tokova nafte prolazi kroz Hormuški tjesnac. Dronovi, rakete i uznemiravanje plovidbe odjednom su učinili tu životnu arteriju ranjivom – osiguravajuće premije su porasle, tankeri mijenjaju rute, a tržišta su ušla u panični način rada. Istovremeno, jedan veliki podatkovni centar za AI može trošiti toliko energije koliko i grad srednje veličine. Samo SAD predviđa da će do kraja ovog desetljeća trebati desetke gigavata novih kapaciteta samo da bi održao korak.

Reakcija je bila brza i jasna: Njemačka je ponovo otvorila rasprave o ugljenu, Velika Britanija podržala je nove dozvole za bušenje u Sjevernom moru, SAD proširuje izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) i vraća industriju na vlastito tlo, a nuklearni projekti doživljavaju preporod širom Europe.

Klimatska panika nije bila o planeti – bila je o kontroli

Rat je dokazao da nitko više ne želi optimizirati potrošnju energije – sada se grabe i krvarim za dominaciju nad naftnim tokovima. Klimatska panika nikada nije bila o spašavanju planete, nego o kontroli, zaključuje Telegram kanal Geopolitics Prime.