Sedmog aprila 1971. godine hrvatski emigranti Miro Barešić i Anđelko Brajković upali su u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu, usmrtili ambasadora Vladimira Rolovića i teško ranili njegovu sekretaricu Miru Štempihar. O ovom terorističkom napadu, bez sumnje najtežem koji je hrvatska ustaška emigracija ikad počinila, na njegovu 55. godišnjicu za Index je govorio švedsko-hrvatski novinar Tonči Percan.

U vrijeme atentata Barešiću je bila 21 godina, bio je sin partizanskog borca iz Draga kod Pakoštana koji je u Jugoslaviji na nekoliko mjeseci završio na Golom otoku zbog huliganizma i nasilničkog ponašanja. Po izlasku iz zatvora, legalno je 1970. napustio zemlju i otišao u Švedsku, gdje se povezao s proustaškom emigracijom.

"S Barešićem sam razgovarao više puta tijekom 80-ih godina, dok sam na švedskoj nacionalnoj televiziji vodio emisiju za jugoslavenske iseljenike. Posljednji put čuli smo se u proljeće 1991. dok je još bio u Paragvaju. Zanimalo me hoće li se priključiti borbi za neovisnu Hrvatsku. Rekao mi je da će se svakako vratiti u Europu i boriti za slobodu Hrvatske", govori Percan za Index.

Prema navodima tužiteljstva, Barešić i Brajković su se tog 7. aprila oko 9:30 ušetali u jugoslavensku ambasadu naoružani pištoljima. Kad su ugledali Rolovića, Barešić mu je naredio da digne ruke uvis, no ambasador je pružio otpor.

Tri metka u glavu ambasadora Rolovića i povici "Živio Ante Pavelić"

Barešić ga je udario drškom pištolja u glavu i ranio hicem u desnu nogu. Potom su ga odvukli u njegov ured, gdje mu je Brajković ispalio metak u usta. Napadači su se zabarikadirali u prostoriju i do predaje policiji otprilike pola sata kasnije ispalili još dva metka u Rolovićevu glavu i ranili njegovu sekretaricu.

Na izlasku iz ambasade, dok ih je policija privodila do automobila, Barešić je poljubio Brajkovića u obraz i počeli su vikati "Oj, Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima", "Živjela nezavisna Hrvatska" i "Živio Ante Pavelić".

Ambasador Rolović, čije se ubistvo u hrvatskim nacionalističkim krugovima kasnije opravdavalo time da je kao zvaničnik jugoslavenske sigurnosne agencije UDB-e progonio neistomišljenike režima, preminuo je osam dana kasnije u bolnici.

Doživotni zatvor za Barešića i Brajkovića

Barešić i Brajković osuđeni su na doživotne zatvorske kazne, dok su njihovi pomagači Stanislav Miličević (21), Marinko Lemo (28) i Ante Stojanov (35) dobili od 18 mjeseci do sedam godina zatvora. Percan ističe da ni Barešić, ni iko drugi iz njegove skupine, nikad nije pokazao kajanje za ubistvo Rolovića.

Paradoksalno je da Barešiću, Brajkoviću i njihovim pomagačima nikad nije suđeno za terorizam, nego samo za "obično" ubistvo. Naime, Švedska sve do aprila 1973. godine uopće nije imala zakonske propise koji bi izrijekom sankcionirali terorizam kao poseban oblik političkog ili ideološkog nasilja.

Takozvani Teroristički zakon donesen je upravo zahvaljujući Barešićevu napadu na ambasadu i otmici SAS-ova putničkog aviona u Göteborgu u septembru 1972., u kojoj su nakon višesatnih pregovora oslobođeni svi učesnici atentata na Rolovića.

Otmičari aviona, također hrvatski emigranti Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo, te Barešićeva družina, predali su se dan kasnije u Madridu i od španskog diktatora Francisca Franca zatražili politički azil. Bila je to prva i zasad jedina uspješna otmica aviona u historiji Švedske.

Ni danas nije posve jasno što su napadači zapravo željeli postići upadom u ambasadu. Na sudu su izjavili da im namjera nije bila ubiti Rolovića, nego ga "razmijeniti" za hrvatske nacionaliste u jugoslavenskim zatvorima.

"Došli su s namjerom da ubiju"

"Pripadnici Hrvatskog narodnog otpora, s kojima sam kasnije razgovarao, tvrde da su napadači već u začetku namjeravali ubiti Rolovića zbog odmazde za ubojstvo Vjekoslava Luburića, bivšeg ustaškog časnika i zapovjednika jasenovačkog logora. Njega je 1969. u Španjolskoj ubio UDB-in egzekutor Ilija Stanić", govori Percan za Index.

Barešić i Brajković na Rolovićevom su radnom stolu ostavili Stanićevu fotografiju, što ukazuje na moguće motive napada. Barešić je tokom istrage rekao da mu je Stanićeva fotografija slučajno ispala iz novčanika tokom tih haotičnih 30-ak minuta, ali nije objasnio zašto ju je uopće ponio.

"U sudskim dokumentima nema potvrde te teorije, niti se uopće spominje Luburić. No, neki svjedoci tvrde da se Barešić u danima prije atentata hvalio da će o onome što će uskoro učiniti u Stockholmu pričati po cijelom svijetu i da će to biti velika stvar za Hrvatsku", kaže Percan za Index.

Švedska je zatražila od Franca izručenje otmičara aviona koji je sletio u Madrid, kao i Barešićeve grupe, no umjesto toga u Španiji su osuđeni na kratke zatvorske kazne i uskoro se našli na slobodi. Barešić i Brajković pronašli su utočište u Paragvaju, gdje su dobili nove identitete.

Nakon osam godina opet u švedskom zatvoru

Barešić je 1977. godine, pod lažnim identitetom, dobio posao tjelohranitelja paragvajskog ambasadora u Sjedinjenim Američkim Državama. Američke su vlasti s vremenom otkrile da iznuđuje novac od hrvatskih emigranata i otvorile istragu. Barešić se zbog toga 1979. vratio u Paragvaj, ali ubrzo je izručen SAD-u.

Američke vlasti otkrile su njegov pravi identitet i odlučile ga poslati u Švedsku. Tako se početkom 1980. godine Barešić ponovno našao iza rešetaka. U Švedskoj se doživotni zatvor i danas nakon nekog vremena obično ublažava u zatvorsku kaznu od 12 do 15 godina.

Međutim, u Barešićevu slučaju to se nije dogodilo sve do 1985. i na kraju je dobio čak 18 godina zatvora. Barešić je očekivao blažu kaznu i optuživao Švedsku da je "sedma jugoslavenska republika", a tadašnjeg premijera Olofa Palmea da se "ulizuje Beogradu".

"Palme je bio protiv toga da se Barešiću ublaži kazna, smatrao ga je opasnim kriminalcem. Rekao bih da je kod švedskih vlasti u to doba postojao određeni strah od hrvatskih ekstremista. Palme je čak vjerovao da Barešić planira njegovo ubojstvo", objašnjava Percan.

Seks u parku sa zatvorskom čuvaricom

Olof Palme zaista je ubijen 28. februara 1986. u središtu Stockholma. Počinitelji i naručitelji nisu otkriveni do danas. Percan kaže da je Barešić sve do svoje pogibije u julu 1991. godine u okolici Benkovca bio na popisu osumnjičenika za Palmeovo ubistvo. Premijerova udovica Lisbeth bila je uvjerena da u istrazi treba slijediti takozvani "hrvatski trag".

"Mislim da hrvatski trag nema temelja, no ne mogu biti potpuno siguran. Barešić je gajio osobni animozitet prema švedskom premijeru, a Palme je očito imao razloga da vjeruje da ga 'otporaši' žele vidjeti mrtvog. Policija tvrdi da je te noći kad je Palme ubijen, Barešić iz zatvora telefonirao po cijelom svijetu", kaže Percan.

Više švedskih medija pisalo je o njemu još početkom 70-ih godina, ali i kasnije kad se ponovno našao u švedskom zatvoru. Barešić je često štrajkao glađu i tvrdio da nije terorist nego borac za slobodu svoje domovine, pa su mu omogućili da ispriča svoju priču.

"Bilo je novinara koji su smatrali da švedske vlasti zaista prema njemu postupaju nepravedno i da nije zaslužio tako strog tretman. Činjenica je da ga je policija neprestano pratila i prisluškivala. S druge strane, uredno je iz zatvora izlazio na dopuste", prisjeća se Percan i iznosi pikanteriju iz istrage:

"Hans Holmer, ravnatelj stockholmske policije i voditelj istrage o ubojstvu Olofa Palmea, bio je šokiran kad je saznao da je Barešić sredinom 80-ih godina zatečen u seksualnom odnosu sa zatvorskom čuvaricom u jednom stockholmskom parku", govori nam Percan.

Lex Barešić i deportacija u Paragvaj

Ekstremna emigracija smatrala ga je idolom i vođom i pomagala mu finansijski. Dok je bio u zatvoru, više puta primao je uplate po 10.000 dolara. Imao je više pristalica iz Australije i Amerike nego u Evropi, govori Percan, dodajući da su ga zatvorske vlasti smatrale agresivnim ekstremistom.

Pokojni premijer Palme inicirao je donošenje posebnog zakona, kolokvijalno nazvanog Lex Barešić, na temelju kojeg bi ga se nakon izlaska iz zatvora moglo protjerati iz Švedske. Tako je i bilo, Barešić je potkraj 1987. zajedno s porodicom, suprugom Slavicom i njihovo dvoje djece, deportiran u Paragvaj.

Spomenik Miri Barešiću u rodnim Dragama kod Pakoštana

"Sjećam se da je Barešićeva obitelj deportirana vojnim zrakoplovom Hercules C-130, koji je bio glomazan, bučan i neudoban za civile, pogotovo za malu djecu. Zato su švedske vlasti postavile kamp-kućicu unutar aviona, kako bi se Barešićeva djeca osjećala barem donekle udobno", kaže Percan za Index.

Niti tri sedmice po povratku u Hrvatsku, 31. jula 1991. godine Barešić je poginuo u diverzantskoj akciji kod Miranja Donjih. Navodno je zajedno sa suborcima naišao na zasjedu zbog izdaje. Na 25. godišnjicu svoje smrti Miro Barešić dobio je spomenik u rodnim Dragama pod nazivom "Pogled na Domovinu".