Dok su građani 30. aprila i 1. maja satima stajali u kolonama, putujući prema Mostaru, Neumu i Hercegovini i po pet ili čak šest sati, nadležni su šutjeli. Nije bilo hitne reakcije, nije bilo kriznog upravljanja, niti pokušaja da se saobraćaj preusmjeri ili optimizira u realnom vremenu.

Tek nakon dva dana haosa, odlučeno je da se ugase semafori u Konjicu. Ali ovaj potez je trebao biti donesen odmah, a ne kao zakašnjela mjera kada je šteta već učinjena.

Ovdje se ne radi samo o gužvama. Radi se o sistemskom problemu upravljanja saobraćajem u kriznim i predvidivim situacijama.

Prvomajski praznici nisu iznenađenje, oni se dešavaju svake godine. Povećan intenzitet vozila na magistrali M-17 je očekivan, gotovo pa siguran scenarij. Uprkos tome, nadležni nisu imali spreman plan, niti su reagovali na vrijeme kada je postalo jasno da se kolone pretvaraju u višesatne blokade.

Posebno je problematično što se tek naknadno apeluje na vozače da izbjegavaju ovu dionicu. Apeli iz BIHAMK dolaze kada su hiljade ljudi već izgubile sate u kolonama, gorivo, živce i dragocjeno vrijeme. Alternativni pravci poput Kupres – Bugojno – Rostovo – Vitez – Sarajevo sada se nude kao rješenje, ali gdje su te informacije bile prije dva dana?

Gašenje semafora danas ne može izbrisati činjenicu da su građani jučer i prekjučer bili taoci loše organizacije. Ono što se sada predstavlja kao olakšanje, zapravo je samo priznanje da je problem postojao i da je ignorisan predugo, piše Patria.

U konačnici, postavlja se jednostavno pitanje ako je rješenje bilo tako očigledno i jednostavno, zašto je trebalo dva dana haosa da se ono primijeni?