Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Na današnji dan, prije 46 godina, umro je Josip Broz Tito. Doba federativne Jugoslavije davna je prošlost, ali je mnogo toga što danas živimo njezin trag. Ili, kako kaže CIA u izvještaju o jugoslovenskim ratovima 90-ih, problem s prošlošću na jugoslovenskom području je što uopće ne prolazi.

Kada čitamo o jugoslovenskim političkim raspravama, lako ćemo steći dojam da je, bar što se tiče jednog dijela tema, vrijeme stalo. Tako, npr. 1920. godine, uoči izbora za Konstituantu, vodeće stranke s hrvatskim predznakom upozoravaju da bi “ne temelju važećeg Izbornog zakona Hrvati mogli biti politički znatno oslabljeni ako bi na izbore izašli pocijepani na više stranaka”. Sto i pet godina kasnije, stanje je manje-više isto.

Srednje rješenje nacionalnog pitanja

Kad dolazi na čelo Partije, 1937, Tito nasljeđuje već prilično razrađen stranački program u pogledu nacionalnog pitanja, oslobođen od krajnosti. U prvim godinama, nakon Prvog svjetskog rata, jugoslovenski komunisti će zauzeti poziciju tzv. narodnog jedinstva ili integralnog jugoslovenstva, po kojoj u Jugoslaviji živi jedan narod, jedna nacija, s različitim imenima i vjerskim opredjeljenjima. Moša Pijade će kasnije priznati da su jugoslovenski komunisti, zauzimajući integralističko stajalište, nesvjesno poslužili srpskoj hegemoniji i ugnjetavanju drugih nacija. (Ruske ideje i srpske replike, str. 715)

Međutim, već sredinom 1920-ih, jugoslovenski komunisti će odbaciti jugoslovenstvo i zauzeti suprotno stajalište, po kojem je Jugoslavija višenacionalna država, država Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, itd, a njeni narodi imaju pravo na samoopredjeljenje. Na 4. kongresu, koji je održan van zemlje, u njemačkom Drezdenu 1928, Komunistička partija će pretjerati u solidarnosti s manjim narodima, te će otići čak dotle da će se u programu založiti za otcjepljenje Slovenije i Hrvatske. 

Presudan utjecaj na navedni razvoj imala je Kominterna, odnosno izuzetno loši odnosi između Sovjetskog saveza i Kraljevine Jugoslavije, koju su ruski zvaničnici zvali “proširenom Srbijom”, zbog toga što su je smatrali vazalom Zapada.

U vrijeme kada Tito dolazi na mjesto generalnog sekretara, Komunistička partija je preboljela ove dječije bolesti i naša srednje rješenje nacionalnog pitanja, u formi jedne federativne Jugoslavije protivstavljene nejedinstvu jugoslavenskih naroda ali i unitarnom jedinstvu, odnosno srpskoj hegemoniji. 

Kako ističe Rodoljub Čolaković u Kazivanju o jednom pokoljenju II, razvoj međunarodne situacije 1930-ih je pokazao da je “Jugoslavija bila potrebna svim njenim narodima, pogotovu danas, kad se Italija i Njemačka spremaju za novi rat koji ugrožava nacionalnu slobodu i nezavisnost mnogih evropskih, naročito malih naroda”. (str. 385)

”Ali da bi se Jugoslavija mogla oduprijeti fašističkim osvajačima”, veli Čolaković dalje, “u njoj mora biti likvidirana velikosrpska hegemonija i uspostavljena nacionalna ravnopravnost”.

Titova nacionalna politika je ujedno bila i Realpolitik.

Jer da je, naime, da je KPJ kojim slučajem ostala na onoj drezdenskoj poziciji podrške nezavisnoj Sloveniji i Hrvatskoj, teško je mogla 1941. očekivati podršku unutar srpskih masa, jednako kao što je od 1943. teško mogla očekivati podršku nesrpskog stanovništva da nije bila za decentraliziranu, federativnu Jugoslaviju, kojom ne upravlja samo većinski narod.

Nedemokratski suverenizam

Često se povodom Titovog imena spominje nedemokratska priroda njegove vlasti. Mnogo toga je rečeno o Golom otoku i progonu različitih nekomunističkih grupa.

Koliko su zapravo Tito i njegov najuži krug bili lišeni skrupula, u svojoj težnji da osvoje vlast, možda najbolje pokazuju tzv. Martovski pregovori.

Partizanska delegacija, koju su činili Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit je, u martu 1943, u Zagrebu pregovarala sa najvišim vojnim funkcionerom Trećeg rajha u NDH, Glaisom von Horstenauom.

Bilo je to vrijeme kada se govorilo o tome da će se Englezi iskrcati u Dalmaciji. Iz partizanske perspektive, to je bila prijetnja, jer bi Englezi, potiskujući Nijemce, dobili priliku da dovedu četnike na vlast.

U 14. dijelu dokumentarnog filma Jugoslavija u ratu 1941-45, Đilas kaže: “ Mi smo ocenjivali”, kaže Đilas, “da će Saveznici se iskrcati na Balkan, odnosno Englezi i da će dati pomoć Draži Mihailoviću, da će se oslanjati na Dražu Mihailovića, kao što su ga i dotada, politički, u propagandi, podupirali. Mi smo znali da to znači razoružavanje našeg pokreta, i istrebljivanje našeg pokreta od strane četnika, i mi bismo se tome apsolutno oduprli. Naime, oduprli bismo se Englezima.”

Đilas dalje kaže da su partizani isticali, u razgovoru s Nijemcima, “da su nam četnici glavni protivnici i faktički su nam bili glavni protivnici”.

”Pregovori”, veli Đilas, “nisu bili iskreni ni s jedne strane, nego su bili samo sračunati na jednu fazu. Ali ako bi se Englezi iskrcali i delovali protiv nas verovatno bi se to pretvorilo u jedan trajniji odnos sa Nemcima, trajniji odnos primirja.” (Podvukao H. I.)

Dakle, Tito i njegovi saradnici bili su spremni čak i na kolaboraciju s Nijemcima; sve je bilo opravdano uime osvajanja vlasti.

Iz drugog ugla gledana, ova epizoda pokazuje težnju partizanskog pokreta da bude samostalna politička i vojna sila, a ne produžena ruka velikih sila.

U jeku sukoba Tita i Staljina 1948, sovjetska propaganda će, oslanjajući se na navedenu epizodu, optuživati Tita i jugoslovensko rukovodstvo za kolaboracionizam i pa čak i fašističku orijentaciju.

Sovjetski historičar Leonid Gibijanski u spomenutom dokumentarcu veli da je sovjetsko rukovodstvo žestoko reagovalo već na samu informaciju o pregovorima Titovih partizana s Nijemcima.

”U Moskvi”, kaže on, “nisu mogli da shvate kako može rukovodstvo NOV, odnosno rukovodstvo KPJ da vodi bilo kakve pregovore s Nemcima.”

Sovjetski vrh se, veli Gibijanski, plašio da će zapadni saveznici zaključiti da Tito sklapa mir s Nijemcima po nalogu Moskve. Dakle, preovlađujuće uvjerenje je bilo da Sovjeti kontrolišu Tita, a Martovski pregovori su to demantovali na dramatičan način.

Renesansa unitarizma (1944-1966)

Federativna Jugoslavija ozvaničena je 1943. u Jajcu. Ona je, kako piše Dejan Jović, bila “adaptacija sovjetskog federalizma”. (Uvod u Jugoslaviju, str. 27) Jović dalje primjećuje da je “politika Josipa Broza Tita bila također i realizacija onih ciljeva hrvatske politike koju je ranije formulirao Stjepan Radić”. (str. 233)

Federalizacijom Jugoslavije stvoren je novi problem: nezadovoljstvo srpskih masa koje su uglavnom bile za unitarno uređenje. Kako ne bi došlo do otuđenja tih masa, tokom oslobođenja Srbije 1944. i konsolidacije vlasti u prvim poslijeratnim godinama, Titova Jugoslavija je, u značajnoj mjeri, uprkos obećanjima AVNOJ-a, ostala centralistički uređena. Nije to, naravno, bio unitarizam identičan onom prijeratnom, ali je, na radost srpskih masa, savezni centar dominirao nad republikama.

Potrebom komunističkog režima da osvoji povjerenje srpskih masa razočaranih AVNOJ-em, mogu se objasniti paradoksi, poput onog da su Muslimani 1943. priznati kao nacija, a da im je u BiH 1945. oduzet status nacije, čime je otvoren put srpskoj prevlasti u bh. Partiji i vladi.

U periodu od 1944. do sredine 60-ih, ponovo se, u određenoj mjeri, na scenu vraća ideja integralnog jugoslovenstva, za koju se činilo da je likvidirana u KPJ još sredinom 1920-ih. Prve poslijeratne decenije u SFRJ najbolje ilustrira činjenica da su tada jedan Aleksandar Ranković i Dobrica Ćosić uvjereni titoisti.

Bošnjački kritičari često prigovaraju Titu, zbog poslijeratnog poništavanja muslimanske nacije. Pitanje je, međutim, koliko njih zna da je Tito spriječio jedan daleko opasniji scenarij: formiranje srpskog entiteta na tlu BiH i Hrvatske.

Naime, kako u 17. epizodi dokumentarnog filma Jugoslavija u ratu 1941-1945, historičar Branko Petranović kaže: “Nije bilo drugih autonomija, ako izuzmemo jedan predlog  Moše Pijadea, da se formira jedna srpska jedinica na tlu Bosne i Hercegovine, ali koja je na sastanku Politbiroa odbačena od samih prvaka NOP-a, pre svega Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića, koji su stajali na stanovištu da bi Hrvatska zauzela gledište da se cepa hrvatski narod, tako da ta ideja uopće nije bila uzeta u razmatranje.”

Nemogućnost demokratizacije

Renesansa unitarizma u SFRJ trajala je manje-više sve do Brionskog plenuma, 1966, i svrgavanja Aleksandra Rankovića, višedecenijskog organizacionog sekretara KPJ i rukovodioca savezne Udbe. Tek tada se otvara prostor za ispunjavanje obećanja AVNOJ-a, pa uz ostalo i za: jačanje položaja republika, uvođenje pariteta u najvišim saveznim organima, nacionalno priznanje Muslimana, destigmatizaciju Hrvata, itd.

S navedenim u vezi treba uzeti u obzir i perspektivu Dejana Jovića, koji smatra da je decentralizacija nije umirila, već samo potaknula separatizme. Jović veli da je i nakon izvršene decentralizacije, politička elita nastavila govorila protiv unitarizma, “kao opasnosti koja je realna i veća od separatističkog nacionalizma - dok u stvarnosti nije radilo skoro ništa na integraciji”. (str. 72)

Ako se Savez komunista praktično odrekao unitarizma, sam Tito se nikad, pa ni nakon Brionskog plenuma, nije odrekao integralističke retorike. Svjestan popularnosti govora o “jedinstvu države” među srpskim masama, Tito će integralističkoj retorici pribjegavati tokom sukoba sa Hrvatskim proljećem i srpskim liberalima.

Zanimljiva je suptilno postavljena teza neka saveznog ministra policije Vojina Lukića, u njegovim Sećanjima i saznanjima, da Brionski plenum nije bio udar na Rankovićev unitarizam, već na Titov unitarizam.

Titovu poziciju je teško pojmovno stabilizirati, jer on se neprestano kretao između dvije krajnosti, nastojeći pomiriti suprotstavljene potrebe unitarista i federalista, ili u skladu sa zahtjevima trenutka priskrbiti sebi podršku jedne od tih struja. Svaki put, kada bi stao na jednu stranu, činio je to samo privremeno, znajući da je time izazvao nezadovoljstvo druge strane. I tako ukrug. Dejan Đokić veli da povijest Jugoslavije povijest pokušaja da se dođe do kompromisa.

Federacija bez vrhovnog arbitra

Ako mnogi imaju pravo da daju konačnu riječ, onda niko nema to pravo.  Jugoslavija, nakon ustavnih promjena ‘70-74, bila je neodrživa bez vrhovnog arbitra, a sistem je, sa višečlanim Predsjedništvom deriviranim iz republičkih sistema, bio postavljen tako da niko nije mogao da zamijeni Tita. 

Dobrica Ćosić u Knjizi o Titu, Jugoslaviju nakon izvršene decentralizacije zove Brionskom monarhijom. Zanimljivo je da ovom srpskom disidentu Titov nedemokratski stil upravljanja smeta samo kada nije u službi unitarizma.

Svjestan svoje pozicije, Tito se trudi ostati nacionalno neutralan. “Monarh”, veli Jović, “koji nije viđen kao neutralan prema svima ne može obavljati funkciju nepristrasnog vrhovnog arbitra, podjednako udaljenog od sviju, i podjednako bliskog svima.” (str. 49)

Glavno pitanje federalizirane Jugoslavije je bilo pitanje arbitraže.

Jović navodi su politički sudari Srbije i Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom 70-ih “dolazili često pred Tita na arbitražu”. (str. 239) Jović veli da o tome ima više primjera u sačuvanim dokumentima u Titovom arhivu u Beogradu, kao i da mu je o tome lično govorio Petar Fleković, bivši predsjednik hrvatske vlade.

Sa nestankom Tita nestalo je i vrhovnog arbitra, koji je svojim visokim autoritetom, ali i solomonskom mudršću, imao ulogu mehanizma za mirno razrješavanje sukoba. Koliko je kobno odsustvo takvog instituta u višenacionalnoj državi pokazao je raspad Jugoslavije, gdje su različite republike i nacije, u odsustvu vanjskog arbitra, počele rješavati nesporazume nasilno. 

Tek će sredinom 90-ih i zaključivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, Sjedinjene Američke Države, najčešće udružene sa svojim evropskim partnerima, preuzeti ulogu vrhovnog arbitra. To je, recimo, u Bosni i Hercegovini institucionalizovano kroz Ured visokog predstavnika (OHR) i prisustvo evropskih sudija u Ustavnom sudu, koji u slučaju kada eskaliraju međunacionalne imaju ulogu “monarha” ili vrhovnog arbitra.

Kao što je nekada u Jugoslaviji, glavno pitanje bilo - šta nakon Tita, tako je danas glavno pitanje - šta nakon njegovog američkog suplementa?