Američki admiral Brad Cooper, zapovjednik CENTCOM-a, stoji pred novinarima i suhoparno opisuje ono što se dogodilo noć prije u Hormuškom tjesnacu: šest iranskih brzih čamaca je potopljeno, presretnute su krstareće rakete i dronovi, dva američka razarača operativna su u zaljevu, dva trgovačka broda pod pratnjom uspješno su prošla tjesnac...

Istovremeno, vlasti Emirata javljaju da je iranski dron udario u naftno postrojenje Fujairah, ranio tri indijska radnika i zapalio “veliki požar”. Južnokorejski teretni brod gori usidren u tjesnacu, Trump poziva Korejance da se pridruže “Projektu sloboda”; u osnovi, preuzimanju kontrole nad Hormuzom. Iran na državnoj televiziji tvrdi da ništa od toga nije istina.

Sve ovo samo je prvi dan operacije “Projekt sloboda” ili američkog pokušaja da vojnom pratnjom probije iransku blokadu te izvede stotine brodova zarobljenih u Perzijskom zaljevu od kraja februara, piše Jutarnji.

Trump je sedam dana ranije Kongresu pisao da su “neprijateljstva s Iranom okončana”, a od jučer Washington ne može odgovoriti na jednostavno pitanje: je li primirje još na snazi? Istovremeno, u diplomatskim krugovima informacija iz NR Kine odjekuje poput supersoničnog projektila velike razorne moći: KP Kine je, naime, po prvi put službeno rekla NE američkim sankcijama.

Dva dana prije nego što su američki i iranski brodovi počeli pucati jedni na druge, 2. maja 2026., Ministarstvo trgovine NR Kine objavilo je “Prohibition Order broj 21”, tj. dokument od nekoliko odlomaka koji sadrži tri pravne zabrane prema svim kineskim građanima, kompanijama i organizacijama: ne priznavati, ne provoditi, ne poštivati američke sankcije nametnute kineskim rafinerijama nafte. Na prvi pogled to je tehnički akt, ali i presedan bez presedana u poslijeratnoj historiji međunarodnih odnosa.

Kraj jedne ere

Kina je decenijama javno kritizirala američki sistem unilateralnih sankcija. Proglašavala ih je kršenjem međunarodnog prava, “ekstrateritorijalnošću” i “jurisdikcijom dugog dosega”, ali je kompanijama uvijek tiho dopuštala da ih poštuju.

Razlog je bio pragmatičan: pristup dolarskom sistemu, izloženost američkim finansijskim tržištima, strah od sekundarnih sankcija koje bi mogle pogoditi kineske banke. Tiha saradnja bila je cijena pristupa globalnom finansijskom poretku koji SAD kontrolira.

Čini se da je za KP Kine ta era gotova te da su spremni na drugačije odmjeravanje snaga sa Sjedinjenim Državama nego ono koje smo pratili kroz različite faze njihovih odnosa od Drugog svjetskog rata do danas.

Radi se, naravno, o tome da rafinerije koje KP Kine sada službeno štiti od američke hegemonije uvoze naftu iz Irana. Američki Treasury nazvao je Hengli Petrochemical iz Daliena “jednim od najvrjednijih Teheranovih klijenata” koji je iranskim vojnim strukturama donio stotine miliona dolara. Sankcije su ih stavile na SDN listu, zamrzle im imovinu i de facto ih isključile iz dolarski denominiranog finansijskog sistema.

Kineska zabrana poništava taj pravni učinak na kineskom tlu. Bilo koja kineska banka, osiguravatelj ili poslovni partner koji obustavi saradnju s tim rafinerijama zbog američkih sankcija sam može biti tužen pred kineskim sudovima, a rafinerije imaju pravo tražiti odštetu. Mehanizam nije improviziran: zakon o blokiranju stranih mjera postoji od 2021., ali nikad nije bio aktiviran. Ovo je njegovo prvo korištenje.

Komentar na aplikaciji People’s Dailyja, glasila Komunističke partije, nazvao je potez “ključnim korakom u tranziciji Kininog stranog pravnog oružja od institucionalnih rezervi prema praktičnoj primjeni.”

Profesor Ji Wenhua, savjetnik Ministarstva trgovine, u komentaru za Economic Daily pojasnio je da zabrana “primarno cilja konkretne američke sankcije nametnute određenim kineskim firmama” i da joj je “središnji cilj poništiti njihov pravni učinak na kineskom teritoriju”, ali, dodaje on, bez pribjegavanja “agresivnijim mjerama odmazde”. Poruka je precizno kalibrirana: mi smo prešli crtu, ali nismo mi ti koji traže eskalaciju.

Da bi se razumjelo zašto kineska “blocking order” i bitka u Hormuškom tjesnacu nisu dvije odvojene priče, treba pogledati finansijsku arhitekturu iranskog “tolnog sistema”.

Iranski IRGC od sredine marta naplaćuje brodovima prolaz tjesnacem do 2 miliona dolara po prolasku. Prihvaća plaćanje u tri oblika: bitcoin, USDT stablecoini i kineski juani, usmjeravani kroz kinesku Kunlun banku putem CIPS sistema, izvan SWIFT-a i izvan dolara.

Dana 1. aprila Bloomberg je izvijestio da su najmanje dva broda već platila u juanima, uz pomoć kineske pomorske posredničke kompanije. Analitička kompaija TRM Labs potvrdila je da sistem funkcionira od sredine marta, s potencijalnim prihodima od 600 do 800 milioma dolara mjesečno pri punom prometu. Iran, naravno, uz američku blokadu može samo sanjati tako visoke prihode.

Trostruki stress test

Iran je 30. i 31. marta parlamentarnom procedurom kodificirao taj sistem kao “Plan upravljanja Hormuškim tjesnacom”. Svrstao je nacije u pet razina “prijateljstva”, prijatelji prolaze uz popust, neprijatelji (SAD, Izrael) ne prolaze uopće. Radio-transmisija upozorila je kapetane brodova: “Ako ikoji brod pokuša proći bez dozvole, bit će uništen.”

Nije slučajno što je američki ministar finansija Scott Bessent, sedam dana prije kineske “blocking order”, poslao pisma kineskim bankama upozoravajući ih na sekundarne sankcije ako nastave raditi s iranskim entitetima.

Drugim riječima, ono što se odvija u Hormuškom tjesnacu od 4. maja nije samo američki pokušaj da izvede zarobljene brodove. Pratimo trostruki stress test američke moći koji Peking promatra s izuzetnom pažnjom.

Prva dimenzija: može li SAD sankcijama upravljati globalnom ekonomijom? Kineska “blocking order” direktno testira hoće li SAD reagirati sankcioniranjem kineskih banaka koje rade s pogođenim rafinerijama. Ako reagira, ulazi u finansijsku konfrontaciju s drugom ekonomijom svijeta, upravo u trenutku kada Trump ide u Peking na summit s Xijem, planiran za sredinu maja. Ako ne reagira, sankcijski sistem gubi zube, a presedan koji je Kina upravo stvorila postaje model koji mogu kopirati i drugi.

Druga dimenzija: može li SAD vojnom silom kontrolirati Hormuz?

Projekt sloboda je odgovor na to strateško pitanje. Ali već u prvom danu operacije jasno je da dva američka razarača ne mogu eskortirati stotinjak brodova dnevno, što je bila prijeratna norma. General zbivanja Irving Gibson s Lowy Instituta rekao je: “Iran samo treba zadržati percepciju rizika visokom da zadrži promet minimalnim.” Kina prima trećinu nafte kroz Hormuz, ali zna i da su sve nacije Perzijskog zaljeva, uključujući Saudijsku Arabiju i UAE, također blokirane. Svaki dan zatvorenog tjesnaca pritisak je i na Rijad i na Abu Dhabi.

Treća dimenzija: može li Trump istovremeno voditi rat s Iranom i pregovarati s Kinom? Dolazak u Peking s još uvijek neriješenim Hormuzom stavlja Trumpa u slabiji pregovarački položaj. Bessent je u ponedjeljak za Fox News rekao da Kina “može učiniti više za uvjeravanje Irana da pusti brodove”, što je zanimljiva formulacija: SAD de facto traži kinesku pomoć u vlastitoj vojnoj operaciji.

Treasury nije izašao s novom izjavom. Bijela kuća je u nedjelju, uoči pokretanja Projekta sloboda, saopćila da primirje ovisi o otvaranju tjesnaca “bez ograničenja, uključujući naplate”. Ako Washington sankcionira kineske banke koje rade s pogođenim rafinerijama, ulazi u finansijsku konfrontaciju bez presedana s drugom ekonomijom svijeta, ruši summit koji se priprema sedmicama i riskira kaskadne posljedice na globalnom finansijskom sistemu koji nije građen da apsorbira takav udar.

Ako ne sankcionira, onda pak potvrđuje da kineski “blocking order” funkcionira i da svaka buduća sankcija prema kineskim entitetima može biti poništena istim mehanizmom. Kredibilitet se ne vraća lako.

Kulminacija, a ne improvizacija

Postoji jedan širi sloj koji analitičari koji prate kinesku strategiju ističu kao možda najvažniji: ono što se ove sedmice događa nije improvizacija nego kulminacija višegodišnje izgradnje alternativne infrastrukture.

Kina je 2021. donijela zakon o blokiranju stranih mjera. U aprilu 2026. donijela je nova pravila o suprotstavljanju ekstrateritorijalnoj jurisdikciji. Razvija CIPS kao alternativu SWIFT-u. Kunlun banka specijalizirala se za transakcije s iranskim entitetima u juanima. IRGC-ov sustav naplate u juanu i kriptu nije nastao u sedam dana, TRM Labs dokumentira sofisticiranu mrežu kriptovalutnih novčanika IRGC-a vrijednu više od 3 milijarde dolara godišnje.

Peking je gradio ovu infrastrukturu tiho, godinama. Sada je, po prvi put, pozvao kompanije da je i koriste i to baš u trenutku kada se američka vojna sila neposredno mjeri s iranskom u tjesnacu koji Kina smatra vitalnim za vlastitu energetsku sigurnost.

Profesor sa Univerziteta Nanyang u Singapuru Ja Ian Chong opisao je 2. maja ovako: “Oni žele imati što više poluga. Ovo treba promatrati u kontekstu pojačavanja kontrolnih mehanizama. Ovo nije jednokratni potez.”