U godinama najtežih iskušenja za Bosnu i Hercegovinu, kardinal Vinko Puljić bio je svjetionik razuma. Njegov pomirljivi ton tokom agresije na našu zemlju nije bio samo vjerska obaveza, već ključni doprinos očuvanju tkiva zajedničkog života. Upravo zbog te historijske uloge, kojom je zadužio sve građane, savremene izjave, krajnje politički i ideološki angažirani govori kardinala Puljića razočarali su mnoge koji granice Bosne i Hercegovine, kao što je kazao rahmetli Nedžad Ibrišimović, osjećaju kao granice sopstvene kože, piše Stav.ba.

Nedavno gostovanje kardinala na dvodnevnoj konferenciji "TradFest" u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik otvorilo je niz pitanja. Skup u organizaciji ultrakonzervativnih udruženja Vigilare i Ordo Iuris, uz podršku američkog think tanka Heritage Foundation bliskog Donaldu Trumpu, bio je pozornica za iznošenje krajnje kontroverznih tema o teritorijalnom preustroju Bosne i Hercegovine. Iako Puljić tvrdi da "nije znao sve koji stoje iza toga" i da on "nije političar", teško je zanemariti težinu njegovog prisustva u takvom ambijentu.

Kardinalova teza da "kad jedan narod drugom bira predstavnika, to ne stvara dobru državu" i da je u tom kontekstu treći entitet "alternativa", nosi opasan politički naboj. I dok se može razumjeti njegova težnja za jednakopravnošću, koju metaforički opisuje kao stabilan "tronožac", nuđenje trećeg entiteta kao rješenja podsjeća na duhove prošlosti koji Bosni i Hercegovini nikada nisu donijeli mir.

Podsjetimo, slični koncepti "alternative" već su testirani. Još 2000. godine, pod vodstvom Ante Jelavića, nekadašnjeg lidera HDZ-a, pokušana je uspostava tzv. "Hrvatske samouprave". Rezultat tog separatističkog eksperimenta bio je upad SFOR-a u Hercegovačku banku i Jelavićev bijeg, što je samo produbilo krizu i nanijelo štetu upravo narodu koji se navodno štitio. Historija nas uči da se "treći entitet" ne može posmatrati samo kao benigni "modus". U sudskim arhivima ta je "alternativa" dobila svoj pravosudni epilog kroz presude od ukupno 111 godina zatvora za vodstvo nekadašnje Herceg-Bosne.

Kritizirajući Dejton kao "luđačku košulju" koju su nam skrojili strani "kuhari", kardinal Puljić zaista pogađa srž nezadovoljstva mnogih građana. Ipak, rješenje koje on nudi, makar i kao iznuđenu opciju, opasno naginje separatizmu. Kako se navodi u argumentaciji kritičara, kada vjerska zajednica pomaže narodu da favorizira susjednu državu nad onom u kojoj živi i radi, granica između borbe za prava i rušenja države postaje veoma tanka.

Kardinal priznaje da je imao uvid u "tajne planove" domaćih političara od kojih mu se "smučilo", ali uporno odbija govoriti o detaljima. Umjesto mistifikacije planova koji vode prema daljnjim podjelama, od moralnog autoriteta njegovog ranga očekivalo bi se da ostane dosljedan ulozi koju je imao tokom rata, a to je put uvažavanja i zajedništva, a ne podržavanja mantri o novim teritorijalnim jedinicama koje su u prošlosti ozakonjivale etničko čišćenje.

Bosna i Hercegovina sigurno treba unutrašnje uređenje koje će garantirati jednakost svakom čovjeku i narodu, ali taj put ne smije voditi kroz "alternative" koje su već jednom poražene i osuđene. Kardinal Puljić, kao čovjek koji najbolje zna koliku cijenu ima mir, ne bi smio dozvoliti da njegova riječ postane gorivo za koncepte koji, umjesto stabilnosti, prizivaju duhove izolacije i podjela. Njegova savjest, na koju se poziva, trebala bi mu šapnuti da stabilan "tronožac" ne počiva na trećem entitetu, već na snažnoj i funkcionalnoj državi.