Na sjednici užeg kabineta ruskog Vijeća sigurnosti, predsjednik Vladimir Putin izjavio je da rastu rizici od terorističkih napada na Rusiju – u osnovi od Ukrajine i njenih evropskih sponzora. Istovremeno, rejting predsjednika Donalda Trumpa dostigao je historijski minimum zbog krajnje nepopularnog rata s Iranom, piše Zoran Meter za Dnevno.hr.

Paralelno, rejting njemačkog kancelara Friedricha Merza katastrofalan je, a u lošem je stanju i njemačka ekonomija – što je Merz u izbornoj kampanji obećao spriječiti, ali zasad ne uspijeva. Kada je njemačka ekonomija u krizi, ta kriza pogađa i druge ekonomije u Evropskoj uniji (EU). Ursula von der Leyen prošle je sedmice izjavila da EU zbog rata s Iranom dnevno gubi 500 miliona eura. I, vjerovatno najvažniji geopolitički i geoekonomski događaj prošle sedmice: Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su kako 1. maja napuštaju organizaciju najvećih svjetskih proizvođača nafte OPEC i OPEC+.

Njemački kancelar Friedrich Merz rekao je da će se Ukrajina možda morati odreći nekih svojih teritorija. Foto: Bijela kuća

Sve navedeno, gledano zajedno, stvara eksplozivnu smjesu s potencijalom globalne katastrofe ako se problemi uskoro ne počnu ozbiljno, a ne politikantski rješavati. Ukrajina je i dalje geopolitički problem broj jedan, premda su Iran i Bliski istok već puna dva mjeseca u fokusu međunarodne politike i medija. Rat s Iranom ipak potpuno kontrolira SAD – Washington je taj koji odlučuje hoće li ga, kada i pod kojim uvjetima prekinuti. SAD-u taj rat nikada nije niti će biti egzistencijalna prijetnja, možda samo reputacijska – narušava mu ugled u svijetu, ali i s padom ugleda može se živjeti.

Evropa ne odustaje od Kijeva

Evropa i njene ključne države koje formiraju ukupnu vanjsku i odbrambenu politiku u sklopu EU-a i NATO-a donijele su odluku o pomoći Ukrajini do kraja i po svaku cijenu. Boris Pistorius, njemački ministar odbrane, jamči zajedničku vojnu proizvodnju, što znači sudjelovanje u ratu protiv Rusije na ukrajisnkim bojišnicama. Pritom svi dobro znaju da SAD, uprkos posredničkoj ulozi u traženju diplomatskog rješenja rata, na političkoj razini potpuno drži stranu Kijevu i nastavlja mu pružati savjetodavnu vojnu pomoć, klasične obavještajne usluge (CIA), ali i – najvažnije – usluge satelitskog navođenja ukrajisnkih dronova i raketa za napade u dubinu Rusije, bez kojih oni ne bi bili mogući.

Ursula von der Leyen tvrdi da EU zbog rata s Iranom dnevno gubi 500 milijuna eura.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Predsjednik Donald Trump vrlo je brzo nakon dolaska na vlast izvukao Ameriku iz ukrajisnkog gliba zaustavljajući neposredni izvoz oružja Kijevu, kao i novčanu pomoć – prebacujući ukupni vojni i finansijski teret rata isključivo na Evropu. Evropa sada mora kupovati savremeno američko oružje ako ga želi isporučivati Ukrajini – a želi, jer joj drugo i ne preostaje ako sadašnje političke elite žele sačuvati vlast, s obzirom na to da su svoju sudbinu de facto vezale uz sudbinu Ukrajine još u vrijeme administracije Joea Bidena. Osim toga, Evropa svoga oružja koje treba Ukrajini ili nema ili nema dovoljno. Trump je taj potez povukao iz dva razloga: ni po koju cijenu ne želi dovesti Sjedinjene Države u situaciju da zbog Ukrajine mora ući u Treći svjetski rat s Rusijom, tim više što bi on brzo prerastao u nuklearni – a niti želi Ameriku dovesti u poziciju gubitničke strane u slučaju ukrajisnkog poraza, o kojemu često govori kao o neizbježnom ako se ne postigne sporazum.

Friedrich Merz je prvi put javno, jasno i glasno – tokom posjeta studentima u Marsbergu, u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji – izjavio da će Ukrajina možda morati priznati teritorijalne gubitke da bi se pridružila Evropskoj uniji. "U nekom trenutku Ukrajina će potpisati sporazum o prekidu vatre. U nekom trenutku, nadamo se, mirovni sporazum s Rusijom. Tada bi se moglo dogoditi da dio ukrajisnkog teritorija više ne bude ukrajisnki", rekao je Merz. Istaknuo je kako se Ukrajina neće pridružiti EU-u dok rat traje, dodavši da se Kijev mora boriti protiv korupcije. "Zelenski je imao ideju o pridruživanju EU-u 1. januara 2027. To neće uspjeti. Čak je i 1. januar 2028. nerealan", rekao je Merz, predlažući umjesto toga da se Ukrajini ponudi status promatrača, što bi joj omogućilo sudjelovanje u institucijama EU-a bez prava glasa.

Merz nipošto nije usamljen u EU-u. SAD požuruje ulazak Ukrajine u EU već od 2027. kao kompenzaciju za očekivani gubitak teritorija, ali Zelenski odlučno odbacuje sve ponude koje se odnose na „simbolično članstvo", tvrdeći da njegovi vojnici ne brane Evropu simbolično, već stavljaju živote na kocku. Istovremeno, povjerenik EU-a za odbranu, Litavac Andrius Kubilius, izjavio je da se Ukrajina još ne može pridružiti NATO-u, a o skorom ulasku u EU nema ni govora. Perspektiva ulaska Ukrajine u NATO, čak i u dalekoj budućnosti, „mrtva" je, objavio je britanski medij The Economist pozivajući se na anonimne zapadne dužnosnike. Bivši predsjednik Biden bio je protiv članstva Ukrajine u Sjevernoatlantskom savezu, a sadašnji predsjednik Trump još je čvršći.

Nijemci su spremni vojni i finansijski pomagati Ukrajinu koliko bude trebalo. S obzirom na aktualne odbrambene planove EU-a, Njemačka ima glavnu ulogu, o čemu govori usvojena prva poslijeratna odbrambena strategija za Bundeswehr do 2039. Ako se ustroji zajednička odbrambena struktura kao pandan NATO savezu, cijeli EU bio bi de facto i de iure u ratu s Rusijom. To Berlin ne želi, a posve sigurno ni Pariz ni Rim. Washington to, naravno, ne zabrinjava – ionako je već izvan „igre" u svemu što bi za SAD predstavljalo egzistencijalnu prijetnju.

O tome svjedoči i telefonski razgovor Trumpa i Putina, iniciran od strane Moskve – samo dva dana nakon što je Putin u Sankt Peterburgu ugostio visoku iransku delegaciju na čelu sa šefom diplomacije Abbasom Araghchijem, s kojim je razgovarao čak dva sata. Moskva se nudi kao posrednik za završetak rata između Teherana i Washingtona i nudi zbrinjavanje iranskog obogaćenog uranija, a Putin se oštro protivi mogućoj američkoj kopnenoj intervenciji u Iranu, naglašavajući strateško partnerstvo Rusije i Irana te uručujući pozdrave novom vrhovnom vođi Mojtabi Hameneiju – čime jasno signalizira da Moskva ne želi nikakvu promjenu vlasti u toj zemlji.

Telefonski razgovor Trumpa i Putina trajao je sat i po. Kako je Trump izjavio novinarima u White Houseu (Bijeloj kući), razgovaralo se najviše o Ukrajini, a puno manje o Iranu. Na pitanje koji će rat prije završiti – ukrajisnki ili iranski – Trump je odgovorio: "To je zanimljivo pitanje… Ne znam. Možda imaju slične vremenske okvire. Mislim da je Ukrajina vojnički poražena. To ne biste shvatili čitajući lažne vijesti, ali vojnički – pogledajte njihovu flotu. Imali su 159 brodova, sada je svaki brod pod vodom. To se općenito smatra prilično dobrim rezultatom." Trump je tu očigledno pomiješao Ukrajinu i Iran. Ni o kakvom porazu Ukrajine, odnosno pobjedi Rusije, još ne može biti govora. Rusija možda vojnički kontrolira oko 20 posto ukrajisnkog teritorija, ali nazvati to pobjedom dok ukrajisnka vojska svakodnevno dronovima udara u dubinu njenog teritorija nije moguće.

Ono što Moskva već dulje vrijemo tvrdi na službenoj i analitičkoj razini jest da Trump ne vrši presudni pritisak na Zelenskog da prihvati sporazumno rješenje rata. Zato nije čudno što je Putin u telefonskom razgovoru Trumpu, kako je prenio Putinov savjetnik za međunarodne odnose Jurij Ušakov, rekao da će „Rusija postići svoje ciljeve u ratu na ovaj ili onaj način". Moskva posljednje dvije sedmice neprekidno upozorava na ukrajisnke udare dronovima po ruskoj energetskoj i civilnoj infrastrukturi, a Putin to opisuje ne samo kao klasični terorizam nego i kao „ekološku prijetnju". SAD je već drugi mjesec zaredom privremeno ukinuo sankcije na izvoz ruske nafte zbog krize u globalnoj opskrbi nastale uslijed rata s Iranom – što Moskvi omogućuje ubrzano punjenje budžeta u uvjetima sve lošijeg ekonomskog stanja zbog rata koji je ušao u petu godinu. Međutim, intenzivirani ukrajisnki dronski udari posljednjih nekoliko sedmica po ključnim rafinerijama i naftovodima – pri čemu se koristio i vazdušni prostor NATO-ovih članica Estonije i Finske za napade na ruske baltičke rafinerije u Ust Lugi i Primorsku – doveo je do krajnje zaoštrene retorike u ruskom političkom vrhu. Ukrajisnci su dronom pogodili jednu od najvećih ruskih rafinerija nafte, Lukoil-Permnefteorgsintez, u milionskom gradu Permu, u blizini Uralskog gorja. Učestalim upozorenjima Moskva priprema domaću javnost na nužnost potpune eskalacije rata – ne samo udarima „specijalnim oružjem" po Ukrajini nego i napadima na određene ciljeve na tlu Evrope, odnosno na tlu članica NATO-a.

Nuklearna eskalacija kao prijetnja Evropi

Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov prvi je put javno rekao kako kroz Ukrajinu „Zapad sada otvoreno ratuje protiv Rusije". To je preozbiljna izjava iz usta jednog od najviših dužnosnika zemlje da bi smjela biti ignorirana. Moskva, dakle, i rusku i zapadnu javnost priprema na moguću opasnu eskalaciju kao „jedini preostali način zaštite ruske nacionalne sigurnosti". Štoviše, Moskva ponavlja kako se njeni zahtjevi za pregovorima na Zapadu tumače na dva pogrešna načina: ili kao ruska slabost ili kao ruska neodlučnost – što onda određuje poteze Zapada prema Ukrajini, Rusiji i pregovorima. Postavlja se pitanje je li izjava Lavrova zaista ignorirana u Evropi ili se o njoj ozbiljno raspravlja u kuloarima Brisela i ključnih evropskih prijestolnica.

U međuvremenu, nuklearno pitanje sve se glasnije pokreće u Rusiji u kontekstu rastućih napetosti s Evropom. Zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev 30. aprila izjavio je da je „nuklearna apokalipsa uistinu moguća". "Često me optužuju da koristim oštru retoriku i govorim o nuklearnoj apokalipsi, ali, nažalost, to je stvarna mogućnost. Ko to ne shvata, ili je fantazist ili budala. Ali ja zaista ne želim da se to dogodi", rekao je Medvedev.

Andrej Belousov, ruski diplomat koji predvodi rusku delegaciju na Konferenciji o sporazumu o neširenju nuklearnog oružja u New Yorku, rekao je da su Britanija i Francuska razmatrale transfer komponenti nuklearnog oružja Ukrajini, ocjenivši to „skandaloznom, apsolutno neprihvatljivom idejom koja direktno potkopava središnje načelo NPT-a". "Određene snage u Londonu i Parizu ozbiljno su razmatrale mogućnost prebacivanja elemenata nuklearnog oružja u Ukrajinu", izjavio je Belousov. U februaru su ruske vanjske obavještajne službe tvrdile da Britanija i Francuska „aktivno rade" na tom transferu, prikrivajući ga kao vlastiti razvoj Kijeva. Putin i Medvedev također su komentirali tu stvar, pri čemu je potonji zaprijetio Evropi nuklearnim udarom.

Trump, i da hoće, više ne može zaustaviti ukrajisnki rat. To je, da je htio, mogao lako učiniti na početku mandata kada je bio najjači i kada su mu pod noge u White House redom uplašeno dolazili mnogi svjetski lideri. Direktor CIA-e John Ratcliffe nedavno je, bez ikakvog nagovora, posve otvoreno rekao da CIA pruža Ukrajini informacije važne za napade na ruske vojnoindustrijske i energetske objekte. Osim toga, Trumpu bi bilo kakvo prisiljavanja Zelenskog na predaju donijelo samo nove snažne napade demokrata i dobrog dijela republikanaca koji podupiru Ukrajinu. Dakle, na Rusiji i Putinu sada je odluka na koji će način nastaviti voditi rat – s obzirom na to da stvarnih nada u Trumpovo pravedno posredovanje više nema ni u koga u ruskim političkim i analitičkim krugovima, a ukrajisnki dronski napadi intenziviraju se i prijete sve većim nezadovoljstvom u ruskom društvu.

Što se tiče Irana, Meter u analizi navodi tri moguće Trumpove opcije. Prva je ukidanje blokade u zamjenu za određene iranske poteze, poput otvaranja Hormuškog tjesnaca – Iran bi zapravo izašao kao pobjednik, jer moć u Teheranu nije oslabila, nego ojačala, a naftna polja ostaju pod iranskom kontrolom. Druga je održavanje blokade bez nastavka neprijeljstava dok Iran ne pristane na američke zahtjeve – no postoje oprečna izvješća o opsegu blokade, Kina bi mogla pomoći Iranu finansijskom podrškom, a ako iranski budžet zaista oslabi, Teheran bi mogao udariti na američke brodove koji blokiraju tjesnac. Treća je nastavak vojnih udara, kojoj se neki Trumpovi saveznici navodno priklanjaju kao sredstvu pritiska, premda ta opcija pokreće iste probleme koji su u početku potaknuli Washington da proglasi primirje: nemogućnost uništenja Irana samo vazdušnim napadima, ogromne poteškoće kopnene operacije i brzo iscrpljivanje zaliha oružja. S obzirom na visoke uloge u igri, vojni scenarij ipak se ne može isključiti.

S obzirom na retoriku Volodimira Zelenskog i evropskih dužnosnika, poput izjave finskog predsjednika Alexandera Stubba da je Ukrajina nužna Evropi jer je stekla iskustvo ratovanja s Rusijom kojeg Evropa nema, te da time Europina štiti Evropu – ta je izjava izazvala konsternaciju Moskve. Slična je i nedavna izjava zapovjednika belgijske vojske, generala vazduhoplovstva Frédérica Vansina, u intervjuu za tamošnji medij Le Soir: "Godina 2030. bit će teška za Evropu. Dotad će, nadamo se, sukob u Ukrajini biti završen. Rusiji će ostati vojska od 650.000 do 700.000 vojnika prekaljenih u borbi. Zato do 2030. moramo biti spremni reći Vladimiru Putinu da čak i ako se SAD ne bori na našoj strani, neće dobiti rat protiv Evrope. Još imamo nekoliko godina pred sobom. Ukrajinci nas, svojom hrabrošću i žrtvom, ovaj put spašavaju. Zato im pružamo tako snažnu podršku." Moskva te izjave interpretira kao dokaz da Evropa preferira rat „do posljednjeg Ukrajinca" i kupuje vrijeme za naoružavanje za rat s Rusijom do 2030.

Pavel Elizarov, zamjenik ukrajisnkog zapovjednika za razvoj male protuzračne odbrane, izjavio je da bi Rusija mogla napasti Ukrajinu taktičkim nuklearnim oružjem ako Kijev pokrene uspješnu protuofenzivu ili napade balističkim raketama rusku teritoriju. Prema američkom novinaru Woodwardu, koji je dobio informacije od dužnosnika White Housea, Rusija je prijetila upotrebom taktičkog nuklearnog oružja ako njene snage na desnoj obali Dnjepra budu poražene, a Bidenova administracija učinila je sve što je bilo moguće da osigura mirno rusko povlačenje iz Hersona. Ako se situacija za Rusiju u ratu u Ukrajini značajno pogorša, upotreba nuklearnog oružja ne može se isključiti – a tada sve ovisi o reakciji svijeta. Ako ne odgovori razornim protuudarom, Moskva bi nastavila nuklearne napade sve dok se Kijev potpuno ne preda.

I u ovom slučaju za Ukrajinu ostaje strateško pitanje: koji bi trebao biti cilj rata ako čak ni prekretnica na frontu ne približava zemlju pobjedi, nego nuklearnom udaru? Uobičajeni zapadni i ukrajisnki argument – „samo se trebamo boriti i prije ili poslije Rusija će se srušiti" – ne nudi odgovor na pitanje što ako Rusija dođe na rub sloma pa upotrijebi nuklearno oružje upravo da bi ga izbjegla. Ta se rasprava nikad nije vodila, niti se vodi – zapravo se potpuno izbjegava. Ako netko iz svega navedenog može pronaći nešto pozitivno za budućnost Evrope i svijeta, zaista je nepopravljivi optimist.

Izvor: Dnevno.hr