Dok Evropa obilježava 81. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, očigledno je da će Njemačka uskoro ponovo postati vodeća evropska vojna sila. Predviđanja za iduću godinu već ukazuju na to da će njena potrošnja na odbranu biti jednaka zbiru troškova Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, a očekuje se da će do 2030. godine biti znatno veća. Eksplicitni cilj njemačke vlade je posjedovanje „najjače konvencionalne vojske u Evropi“.

Naravno, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo raspolažu nuklearnim oružjem, ali to znači manje sredstava za ostale aspekte odbrane. Stoga se ne postavlja pitanje hoće li Njemačka to postići; osim nepredviđenih događaja, postići će. Pitanje je, naročito u svjetlu ove svečane godišnjice, kako možemo garantovati da će ovaj put jačanje njemačke vojne moći biti pozitivan korak za cijelu Evropu, prenosi Bosna.hr pisanje profesora evropskih studija na Univerzitetu u Oxfordu Timothyja Gartona Asha za španski El Pais.

Postoje dva razloga zbog kojih je Njemačka napravila tako radikalan zaokret u odnosu na poziciju (sve pogrešniju) koju je držala od optimističnih devedesetih pa sve dok Vladimir Putin nije naredio invaziju na Ukrajinu 24. februara 2022. Prvi razlog je upravo ta ruska agresija. U Berlinu vlada sve veći konsenzus da se Putin neće zaustaviti na Ukrajini. Drugi razlog je taj što je predsjednik Sjedinjenih Država, Donald Trump, doveo u pitanje posvećenost svoje zemlje odbrani Evrope, utjelovljenu od 1949. u NATO-u. Jedan od signala je upravo najavljeno povlačenje 5.000 (a moguće i više) američkih vojnika iz Njemačke. Ono što je izazvalo najavu, više od same mjere, bila je Trumpova lična ogorčenost zbog kritika njemačkog kancelara Friedricha Merza upućenih njegovom katastrofalnom ratu protiv Irana.

Opipljiv problem koji ova situacija stvara Evropi jeste saznanje hoćemo li biti sposobni da bez vanjske pomoći odvratimo agresivnu Rusiju opremljenu nuklearnim oružjem (to „hoćemo li biti sposobni“ mora uključiti i Ukrajinu, koja raspolaže najbrojnijom i u borbi najiskusnijom vojskom u cijeloj Evropi). Drugo pitanje, ne toliko očigledno, ali jednako važno, jeste kako izbjeći ponovno pojavljivanje ozbiljnih tenzija oko raspodjele vojne moći među evropskim zemljama koje su do 1945. bile norma i prokletstvo Evrope. Sjedinjene Države, velika hegemonska i uglavnom dobronamjerna vojna sila, štitile su nas od oba scenarija.

U odgovoru na oba pitanja ključna je uloga Njemačke. Njena nedavno objavljena vojna strategija, prva u historiji Savezne Republike, nosi naslov Odgovornost za Evropu. Ali „za Evropu“ su samo riječi. Svi Evropljani (osim Britanaca) ih uključuju kada predstavljaju svoju nacionalnu politiku. Ono što je važno jeste znati hoće li se one pretočiti u istinski evropska djela.

Glavne oblasti u kojima trebamo pronaći odgovore evropskih razmjera su odbrambena industrija i naša stvarna borbena sposobnost. Tehnologija i odbrambena proizvodnja su nervni sistem i mišići vojne moći. Njemačkom kancelaru iz 19. vijeka Ottu von Bismarcku se uvijek pripisuje pogrešan citat kada se kaže da je preporučivao „krv i gvožđe“. Historičar Peter H. Wilson nas podsjeća da je Bismarck zapravo rekao, tražeći od pruske budžetske komisije odobrenje za povećanje troškova odbrane 1862. godine: „gvožđe i krv“. Prvo gvožđe, pa onda krv. Wilson takođe ističe da je Njemačka, iako je do 2022. demontirala svoju vojsku i revnosno propovijedala da Rusiju treba umiriti, već tada bila jedan od najvećih izvoznika oružja na svijetu.

Ako Njemačka, nakon ogromnog povećanja budžeta za odbranu, nastavi usmjeravati sredstva u sopstvenu nacionalnu industriju (i istovremeno postepeno smanjuje kupovinu od Sjedinjenih Država), mogla bi na kraju nadmašiti Francusku, koja je trenutno drugi svjetski izvoznik oružja, nakon SAD-a. Francuze naročito brine ta perspektiva. Uz izvrsnu kartezijansku logiku, Pariz interpretira da „evropski suverenitet“ znači jedno: ne kupujte američke, britanske ni njemačke proizvode! Kupujte francuske! Ili bar franko-njemačke. Međutim, najveći zajednički franko-njemački projekat, Budući zračni borbeni sistem, nalazi se u kritičnoj situaciji.

Ipak, Francuzi nisu jedini uznemireni idejom da Njemačka na kraju dominira odbrambenim sektorom. Poljska desnica osjeća paniku zbog toga. I drugi Evropljani počinju osjećati nelagodu. Ta nelagoda se pojačava mogućnošću da populistička nacionalistička partija Alternativa za Njemačku (AfD), koja danas vodi u nacionalnim anketama, preuzme kontrolu nad tako moćnom vojskom. Zapravo, najvjerovatnije je da bi AfD vratio politiku popuštanja prema Moskvi. Ali ko zna kakva će biti njemačka politika na srednji rok, u horizontu planiranja vojne strategije za 2035? Na kraju krajeva, prije deset godina niko nije mogao zamisliti da će 2026. AfD biti najpopularnija partija u Njemački.

Njemačka vlada trpi snažne pritiske da milijarde iz budžeta investira u sopstvenu zemlju. Čitav njemački poslovni model, zasnovan na izvozu, nalazi se u krizi i ovo je jedno od rijetkih dostupnih rješenja. Neke od njenih čuvenih fabrika automobila već se prebacuju na proizvodnju naoružanja. Osim toga, svaka nabavka odbrambenog materijala koja premašuje 25 miliona eura mora imati odobrenje Budžetske komisije Bundestaga. To je savršen recept za klijentelističku politiku u kojoj poslanici i partije insistiraju na investiranju u sopstvene regije zbog izbornih interesa.

Kada je riječ o borbi, surova realnost je da odbrana Evrope danas zavisi od NATO-a i Sjedinjenih Država. Njihovi borbeni planovi predviđaju stupanje u akciju mehanizama nevjerovatnih dimenzija ako Rusija napadne bilo koju tačku na istočnom krilu Alijanse. Multinacionalne brigade prisutne u državama prve linije fronta brzo bi dobile pojačanja od ostatka organizacije, što je mjera koja bi trebala Sjedinjene Države u svim njihovim aspektima: od satelitskih informacija i transportnih aviona za težak materijal, do nuklearnog odvraćanja, uključujući integrisanu zračnu odbranu i komandu i kontrolu. Učiniti da ovaj moćni mehanizam postane donekle evropski predstavlja ključan, a istovremeno i ogroman zadatak.

Odakle početi? Sljedećeg ljeta kancelar Merz bi trebao organizovati neformalnu radnu večeru s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, britanskim premijerom Keirom Starmerom (ili njegovim nasljednikom) i poljskim premijerom Donaldom Tuskom. Tamo bi trebali voditi otvoren i praktičan dijalog o ključnim pitanjima: kako evropeizirati odbrambenu industriju i kako ojačati ratnu sposobnost Evrope. U prvom aspektu, prosto je smiješno da, dok Sjedinjene Države raspolažu sa 33 velika oružana sistema, Evropa ima oko 174, uključujući 12 tipova tenkova i 14 tipova borbenih aviona. Što se tiče drugog pitanja, najhitnije je odlučiti gdje i kako voditi taj razgovor, koji mora obuhvatiti i proširenje britanskog i francuskog nuklearnog odvraćanja prema istoku.

Devedesetih godina, Merzov prethodnik, veliki Helmut Kohl, integrisao je tek ujedinjenu Njemačku u evropsko jedinstveno tržište i monetarnu uniju. Njegova zemlja je imala najviše koristi od te integracije. Sada Merz mora sebi postaviti cilj da učini isto u pogledu sigurnosti. Rješenja neće biti tako jasna kao ona za jedinstveno tržište i valutu, ni izbliza, i neće se ograničiti samo na EU. Kada dođe trenutak istine, konačni test bit će odgovori na dva pitanja: hoće li njemački susjedi smatrati da postoji autentično integrisana evropska odbrambena industrija ili će to i dalje biti puke nacionalne industrije koje se međusobno takmiče? Hoće li naše isključivo evropske vojne pripreme, koliko god neuredne i nesavršene bile, služiti za dovoljno odvraćanje Vladimira Putina?

Ako Merz, u saradnji s drugim evropskim liderima, na oba pitanja odgovori uvjerljivo, osigurat će sebi mjesto u historijskim knjigama.