U vrijeme Jugoslavije većina ljudi nije živjela raskošno, ali se itekako pazilo na to kako izgleda dom i što se u njemu ima. Do boljeg standarda dolazilo se polako, štednjom i radom, a status se nije pokazivao skupim automobilima i putovanjima nego predmetima koje je porodica godinama skupljala i čuvala.

Mnoge od tih stvari tada su vrijedile gotovo kao malo bogatstvo, prenosile su se s koljena na koljeno i smatrale ponosom kuće. Danas, međutim, velik dio toga završava na tavanu, u oglasnicima ili jednostavno više nikome nije posebno zanimljiv.

Telefon kao statusni simbol

Nekad nije bilo ni približno tako jednostavno kao danas uzeti mobitel i nazvati nekoga. Ljudi su telefonirali iz pošte, s govornica ili su čekali red u javnim telefonskim centralama. Imati fiksni telefon u stanu bilo je nešto posebno. Nije se dobivao lako, a još manje brzo. Za priključak se trebalo prijaviti, platiti ga i onda godinama čekati da dođeš na red. I kad bi napokon stigao, kvaliteta veze nije bila ništa nalik današnjoj – pucketanje, šumovi i slaba čujnost bili su sasvim normalna stvar. Ipak, telefon u kući značio je da si nešto postigao.

Teško je zamisliti stan iz Jugoslavije bez velikog regala ili vitrine uz zid. Naročito tokom osamdesetih godina, to je bio gotovo obavezan komad namještaja. Nije služio samo za odlaganje stvari, nego i za pokazivanje onoga što porodica ima. Takvi ormari s policama i staklenim vratima bili su iznimno popularni, a nisu bili ni jeftini. Za njih se često dugo štedjelo – nisu se kupovali usput, nego s namjerom da traju decenijama. Zato i danas u mnogim stanovima postoje oni stari regali „od zida do zida" koji stoje na istom mjestu već 40 godina i više. Nekad su bili simbol uređenog doma, a danas ih mnogi doživljavaju kao glomazne ostatke nekog drugog vremena.

Kristal i servisi za posebne goste

Kristalne čaše, zdjele i vaze nekoć su se smatrale pravim luksuzom. Najčešće su se dobivale za vjenčanja, godišnjice ili druge važne prilike, a zatim su zauzimale počasno mjesto u vitrini. Posebno su se cijenile velike vaze i teške kristalne zdjele s rezbarenim uzorcima koje su lijepo lomile svjetlost. Kristal nije bio za svaki dan – izvlačio se kad dolaze važni gosti ili za praznike, kad se željelo da sve izgleda „kako treba". U takve zdjele stavljali su se bomboni, keksi ili džem, a šampanjac se posluživao isključivo u kristalnim čašama. Danas je odnos prema takvim predmetima potpuno drugačiji. Ono što se nekoć čuvalo kao vrijednost, mnogi bez puno razmišljanja koriste svaki dan, a neki ga jednostavno bacaju jer im više ne odgovara ni stilom ni navikama.

Slično je bilo i s priborom za jelo te raznim servisima. Mnoge domaćice posebno su pazile da imaju „pravi" set koji se vadi samo u važnim prilikama i kad dolaze uvaženi gosti. Takvi kompleti bili su znak ugleda i dobrog domaćinstva. Nisu se sastojali samo od tanjira i šalica, nego su uključivali cijeli niz komada koje se danas rijetko viđa na stolu – zdjele za čorbu s poklopcem i bez njega, posudice za umake, tacne, čajnike, desertne tanjiriće i još mnogo toga. U praksi se cijeli komplet rijetko koristio odjednom, ali sama činjenica da ga porodica ima bila je važna. To je bio dio slike o kući koja drži do sebe.

S vremenom su se ukusi i navike potpuno promijenili. Savremeni domovi sve više naginjujednostavnosti, ravnim linijama i minimalizmu, pa oslikani tanjiri, kristalne čaše i veliki regali više ne izazivaju isto divljenje kao nekoć. Ono što je u Jugoslaviji bilo simbol truda, statusa i porodičnog ponosa, danas je mnogima tek uspomena na djetinjstvo, bakinu vitrinu ili stan u kojem se „ništa nije smjelo dirati".

Izvor: Dnevno.hr