Olivera Simić, profesorica na Univerzitetu Griffith, objavila je knjigu Gospođa ratni zločinac: Biljana Plavšić, srpska Željezna dama.

Ideja knjige je da pokaže pravo lice zla kroz ispovijest jedine žene koja je osuđena pred Haškim tribunalom,  a nastala je kroz sedam godina intervjua, arhivskih dokumenata i sudskih spisa. Simić je na društvenim mrežama podijelila i jednu od kritika na ovu knjigu, profesora Kjella Andersona, koji kaže: "Konstruišući sliku Plavšić kroz lične interakcije, čaj, kolačiće i tihi razgovor, autorica prisiljava čitaoce u zajednički prostor kontradikcije i nelagode. Susret služi kao zamjena za naše vlastito moralno obračunavanje, prisiljavajući nas da se suočimo s paradoksom blizine: Kako obrađujemo humanost onih čija djela proizvode nehumanost?"

No, žestok osvrt na ovo dao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari koji smatra da je potpuno pogrešno na ovaj način govoriti o moralnom obračunu. 

On je, danas, 12. maja, poručio:

"Prije nekih dvadeset i više godina radio sam kao dopisnik u MKSJ-u. Kasnije sam se šalio da sam Raphael Lemkin za siromašne. Šalu na stranu, to iskustvo je bilo jedno od moralno najpotresnijih u mom životu. Jedan od najgorih trenutaka bio je kada se, između oktobra i decembra 2002. godine, Biljana Plavšić izjasnila krivom, a zatim je kraljevski tretirana - poslana je u švedski zatvor gdje je odslužila samo šest od jedanaest godina. Bio sam zgrožen posebnim tretmanom koji joj je ukazan jer je bila obrazovana, bjelkinja i kršćanka.

Strani dostojanstvenici pozvani da svjedoče utrkivali su se u hvaljenju njene krivice na svjedočkom mjestu. Jedva sam mogao prepoznati osobu na optuženičkoj klupi. Najgore od svega, Plavšić je bila potpuno nevjerovatna. Nakon puštanja na slobodu, povukla je svoju izjavu. Ono što ova knjiga - i očigledno ova recenzija - radi jeste da ponavlja istu kolonijalnu vježbu konstruisanja narativa koji prikazuje Plavšić kao nekako drugačiju, izuzetnu među političkim i vojnim genocidnim rukovodstvom bosanskih Srba. Baš kao i sa parodijom njenog saslušanja i presude, u ovoj knjizi nema moralnog obračuna.

Pravo suočavanje nije učenje kako se osjećati nelagodno dok dijelite kolačiće s ratnim zločincem. To je suočavanje s tim koliko lako čitava društva sentimentaliziraju počinitelje dok istovremeno zahtijevaju beskrajno dostojanstvo, suzdržanost i velikodušnost od onih koji su preživjeli genocid. Šta tačno ova knjiga prodaje? Da žena koja je pomogla u organizaciji genocida može posluživati ​​čaj i govoriti tiho? To je najstariji trik u knjizi: već znamo da su počinitelji ili omogućavatelji genocida često pristojni, obrazovani, kultivirani, čak i šarmantni.

Neka vas šarm ne prevari

Gledao sam Slobodana Miloševića na optuženičkoj klupi više od dvije godine: on ostaje jedna od najšarmantnijih osoba koje sam ikada vidio. Ali šarm me nije prevario. On mi je bio stvaran kroz masovne grobnice, moju vlastitu traumu, djecu koju sam poznavao kako odrastaju bez očeva, majke koje su zakopavale fragmente kostiju. Ovo je bio moj život, a ne intelektualna vježba.

Ljudi koji su uništili moj život često su bili u mojoj blizini: komšije, profesori, doktori, poznanici. Pili su čaj ili kafu - Bosanci vole kafu - i tiho razgovarali prije nego što bi odobrili ili opravdali teror. Najuznemirujuća stvar u vezi s ovakvom prezentacijom osuđenog, beskompromisnog ratnog zločinca je pojam 'zajedničke kontradikcije' i 'nelagode'. To preusmjerava moralnu pažnju sa žrtava progona na emocionalnu unutrašnjost počinitelja.

Odjednom, centralna drama nisu protjerivanje, logori, masovna ubistva ili politički projekat koji je ona pomogla legitimizirati, već naša vlastita sofisticirana nelagoda dok sjedimo nasuprot nje. U Bosni i Hercegovini, gdje poricanje i veličanje ostaju organizirani politički projekti, ova estetizirana intimnost nije neutralna. Svaki pokušaj da se počinitelji umotaju u jezik nijansi, kontradikcija i zajedničke ljudskosti neizbježno traži od žrtava da podnesu još jedan teret: obavezu da saosjećaju s ljudima koji su pomogli u njihovom uništenju."