Posljednjih godina u svijetu se sve više govori o temi detranzicije, odnosno procesu u kojem osobe koje su prethodno prošle društvenu, hormonalnu ili hiruršku tranziciju odluče prekinuti taj put i vratiti se životu u svom biološkom spolu. Jednostavnije rečeno, govori se o nekadašnjim LGBTI osobama koje su shvatile da su kroz pokušaj promjene spola samo varale same sebe.

Iako je tema dugo bila gotovo potpuno marginalizirana, danas sve više ljudi javno govori o vlastitim iskustvima, često opisujući duboku psihološku borbu, osjećaj izgubljenosti i žaljenje zbog nepovratnih posljedica medicinskih zahvata. Obzirom na to koliko je LGBTI lobiranje jako u svijetu, potpuno je razumljivo zašto osobe koje su se pokajale teško i bojažljivo govore o svom iskustvu, piše Bosna.hr.

Jedna od osoba koja je posljednjih mjeseci izazvala pažnju svojim javnim istupima jeste švicarski detranzicioner Chris Brönimann. On je na svojim društvenim mrežama objavio niz emotivnih i teških tekstova u kojima opisuje vlastitu tranziciju, gotovo tri decenije života kao žena, te odluku da se vrati životu kao muškarac.

Njegove objave nisu ostale samo lična ispovijest. One su postale dio mnogo šire društvene rasprave o rodnom identitetu, medicinskoj tranziciji, ulozi države, psihologije i biologije, posebno kada su u pitanju djeca i maloljetnici.

Godine samoobmane

Detranzicija označava proces u kojem osoba koja je prethodno izvršila tranziciju pola odluči prekinuti ili poništiti taj proces. To može uključivati prestanak uzimanja hormona, povratak starom imenu ili identitetu, ponovno življenje u biološkom spolu, psihološko distanciranje od prethodnog identiteta, a nekada i pokušaje medicinskog “vraćanja” tijela, iako su mnoge posljedice trajne.

Razlozi detranzicije razlikuju se od osobe do osobe. Neki navode da su shvatili da tranzicija nije riješila njihove unutrašnje probleme. Drugi govore o pritisku okoline, mentalnim poteškoćama, traumi, depresiji ili osjećaju da nisu bili dovoljno psihološki pripremljeni prije ozbiljnih medicinskih zahvata. Detranzicioneri insistiraju da se i njihova iskustva moraju čuti, posebno jer mnogi smatraju da se o rizicima i dugoročnim posljedicama tranzicije govori premalo.

Chris Brönimann svoju detranziciju opisuje veoma teškim riječima. U jednoj od objava napisao je da se “nakon 28 godina probudio iz sna koji se pokazao kao najveća greška. Vratio se muškarcu.”

U nastavku opisuje osjećaj duboke lične tragedije i unutrašnje boli zbog odluka koje je donosio tokom tranzicije. Posebno govori o osjećaju stida i gubitka vlastitog identiteta. “Stid zbog toga što sam sebe toliko duboko zanemario je teret…” kaže u jednom dijelu objava.

Brönimann tvrdi da je godinama vjerovao kako će tranzicija riješiti njegovu unutrašnju patnju. Umjesto toga, kaže da danas na svoje operacije i fizičke promjene gleda kao na “spomenik samoobmani”. Njegove objave karakteriše veoma dramatičan, gotovo filozofski stil. Često koristi izraze poput “izdaja tijela”, “rat protiv vlastite prirode”, “bijeg od biologije”, “hirurgija ideologije”, ili “osakaćeno tijelo”.

U jednom dijelu piše da njegovo tijelo nikada nije bilo pogrešno, te dodaje i da je, prema njegovom mišljenju, problem bio psihološke prirode, a ne biološke.

Chris Brönimann ne govori samo o sebi. Njegove objave predstavljaju otvorenu kritiku modernog pristupa rodnom identitetu i medicinskoj tranziciji. On tvrdi da današnje društvo pokušava “hirurški riješiti bol duše”, umjesto da se fokusira na psihološke uzroke problema. U jednoj od objava napisao je da “živimo u eri koja pokušava egzorcizirati bol duše skalpelom.”

Posebno kritikuje ideju da se identitet može potpuno odvojiti od biologije, a njegova glavna poruka jeste da je nakon skoro tri decenije tranzicije shvatio kako čovjek ne može pobjeći od vlastite prirode.

Fokus na djecu i maloljetnike

Najveći dio njegovih javnih istupa odnosi se na pitanje djece i maloljetnika koji danas sve ranije ulaze u procese medicinske tranzicije. Brönimann smatra da djeca nisu sposobna razumjeti dugoročne posljedice hormonalnih terapija i operacija, posebno kada su u pitanju sterilitet, gubitak seksualnih funkcija, doživotna hormonska terapija i trajne fizičke promjene.

U jednoj od objava govori kako time djeci “krademo pubertet”, a pubertet opisuje kao “sveti i bolni proces sazrijevanja” koji društvo danas pokušava prekinuti medicinskim intervencijama. Posebno je kritikovao švicarske zakone koji omogućavaju mladima da relativno rano mijenjaju pravni rodni identitet, odnosno već sa 16 godina.

Time želi reći da država, po njegovom mišljenju, maloljetnicima daje ogromnu moć donošenja odluka koje mogu imati trajne posljedice, čak i protiv volje roditelja.

Jedan od najvažnijih dijelova njegovih objava jeste insistiranje na činjenici da on nije tranziciju započeo kao maloljetnik. Kako navodi, imao je 25 godina kada je krenuo u tranziciju. Zbog toga postavlja pitanje da ako je on, kao odrasla osoba, nakon 28 godina zaključio da je pogriješio, kako društvo može očekivati da djeca i tinejdžeri donose takve odluke?

Posebno težak dio njegovih objava odnosi se na posljedice koje smatra nepovratnim. Brönimann piše o osjećaju da je izgubio dio vlastitog tijela i identiteta. U jednoj od najpotresnijih rečenica kaže: “Ja sam muškarac bez odjeka u vlastitom tijelu.”

Govori o gubitku seksualnih funkcija, fizičkih sposobnosti i osjećaju da više nikada neće moći biti “potpun” na način na koji je bio prije tranzicije. Ipak, uprkos tome, tvrdi da je kroz detranziciju pronašao novu vrstu mira, ne kroz promjenu tijela, nego kroz prihvatanje stvarnosti.

Chris Brönimann svoje javne nastupe završava gotovo manifestnim porukama, a jedna od njih je da “istini ne treba većina, potreban joj je samo neko ko će je izgovoriti.”

Njegove objave pokazuju koliko detranzicija može biti emocionalno i psihološki teška za osobe. Njegove riječi, objavljene na vlastitim društvenim mrežama, ne djeluju samo kao lična ispovijest, nego i kao upozorenje društvu koje se, po njegovom mišljenju, previše udaljilo od ideje da čovjek može promijeniti ono što jeste.