Zvanična srpska politika nikada nije željela Jugoslaviju ravnopravnih. Htjela je Veliku Srbiju pod imenom Jugoslavija. Kada taj projekat nije prošao, spaljena je i Jugoslavija i budućnost generacija u Srbiji koje danas odlaze iz zemlje brže nego što propagandisti stignu izmisliti novog neprijatelja.

Piše Dragan Bursać

Jugoslavija nije umrla u Ljubljani s Titom. Nije izdahnula ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, ni u Skoplju. Umrla je u Beogradu, pod gusjenicama JNA tenkova, pod hiperinflacijom, pod teretom mitova o srpskoj ugroženosti i pod idejom da jedna republika ima pravo biti više država od svih drugih zajedno.

Zato naslov ove kolumne nije provokacija. To je historijska dijagnoza koju slabo ko verbalizuje:

Jugoslavija bi i danas bila živa da u njenom sastavu nije bilo Srbije!

Pogledajmo činjenice hladno, bez mitologije i kafanskog patriotizma. Sve države bivše Jugoslavije pobjegle su glavom bez obzira od Srbije. Sve do jedne. Slovenci od centralizma. Hrvati od velikosrpskog projekta. Bosanci i Hercegovci od četničkih noževa i logora. Makedonci od političkog gutanja i asimilacije. Crnogorci od poništenja svog identiteta. Kosovo od aparthejda i segregacije.

Niko nije bježao od Slovenije.
Niko nije bježao od Makedonije.
Niko nije bježao od Bosne i Hercegovine.

Bježalo se od Srbije.

Srbija i njeno “vreme”

Historijska ironija udara danas svom snagom: Svi Južni Sloveni završiće zajedno u Evropskoj uniji osim Srbije. Hrvatska je unutra. Slovenija odavno. Crna Gora se vuče prema Evropi. Sjeverna Makedonija takođe. Bosna i Hercegovina puzi kroz blato nacionalizama, ali ipak ide prema Briselu.

A Srbija?

Srbija još čeka “pravo vreme”.

Uvijek neko “pravo vreme”. Za demokratiju. Za suočavanje sa prošlošću. Za skidanje Putina i Mladića sa zidova. Za priznanje genocida. Za izlazak iz mitološkog bunara u kojem se historija koristi kao droga za mase.

Fenomen Srbije izučavaće se decenijama na univerzitetima širom svijeta. Ozbiljno. Pisaće se doktorske disertacije o tome kako je jedna zemlja uspjela prokockati gotovo svaku historijsku šansu koja joj je pala u ruke.

Laž-poglavlje jedan

Prvo poglavlje biće laž kao državni sistem.

Od izmišljanja povijesti, preko pretvaranja ratnih zločinaca u heroje, do proizvodnje permanentne paranoje o ugroženosti. Srbija je godinama gradila identitet na ideji da je istovremeno najveća žrtva i najveća sila Balkana. Takva kombinacija ne funkcioniše ni u psihijatriji, kamoli u politici.

Drugo poglavlje-Rusija

Drugo poglavlje nosi naslov: zaljubljenost u Rusiju.

Dok su Poljska, Češka, Slovačka i baltičke zemlje bježale od Moskve kao od kuge, Srbija joj je trčala u zagrljaj. Dok su drugi gradili institucije, Srbija je gradila kult vođe. Dok su drugi čistili tajne službe, Srbija ih je pretvarala u kičmu države.

Danas imate grotesknu situaciju da zemlja koja geografski pripada Evropi mentalno luta između Kremlja, Pridnjestrovlja, Donjecka, Gazimestana i televizijskih rijalitija.

Jugoslavija je možda najbolji dokaz šta se moglo dogoditi da Srbija nije odlučila biti hegemon umjesto partner.

Winston Churchill tokom Drugog svjetskog rata ozbiljno je razmatrao modele buduće balkanske federacije i imao duboku rezervu prema dominaciji Srbije u jugoslovenskom projektu. Razlog nije bila mržnja prema Srbima, kako će odmah zakukati profesionalni patrioti i kafanski istoričari. Čovjek je jednostavno razumio da centralizam i hegemonija prije ili kasnije završavaju eksplozijom.

I eksplodirali su.

Rodoljub Čolaković nakon Bitke na Sutjesci zapisuje rečenicu koja danas odzvanja gotovo proročanski:

“Bili smo u iluziji da je vrijeme za prodor u Srbiju, taj promašaj skupo smo platili!”

Moj Rodoljube, kako tada, tako i osamdeset tri godine poslije.

Svaki pokušaj da se Srbija suoči sama sa sobom završavao je ili ubistvom premijera ili rehabilitacijom četništva.

Salonske laži o razlozima radaoada Jugoslavije

Jugoslavija se nije raspala zato što su se narodi “vjekovima mrzili”. Ta salonska glupost služi da se prikrije odgovornost konkretnih politika. Država je pukla onog trenutka kada je Srbija odlučila da federaciju pretvori u produženu ruku vlastitog nacionalnog projekta.

Najbolji dokaz za to nije ni rat. Nisu ni huškački govori. Nije čak ni Gazimestan.

Najbolji dokaz je ekonomija.

Sad pažljivo čitajte

Dana 8. januara 1991. godine Slobodan Milošević izveo je monetarni udar kakav Evropa nije vidjela u modernoj historiji. Iz Narodne banke Jugoslavije, preko Narodne banke Srbije, izvučeno je 18,2 milijarde dinara. Oko dvije i po milijarde njemačkih maraka. Opljačkano iz zajedničke države.

Bez saglasnosti savezne vlade.
Bez zakonske procedure.
Bez ikakve odgovornosti.

Ante Marković pokušavao je stabilizovati Jugoslaviju. Inflacija je padala. Dinar se oporavljao. Država je, paradoksalno, počela izlaziti iz ekonomske krize baš u trenutku kada je nacionalizam odlučio da joj prereže vrat.

Miloševićev monetarni udar uništio je reforme, destabilizovao finansijski sistem i republikama poslao jasnu poruku:
“Srbija će uzeti sve što može.”

Poslije toga niko više nije vjerovao zajedničkoj državi.

Slovenija je shvatila da nema šta tražiti u toj priči.
Hrvatska takođe.
Bosna je najduže vjerovala u iluziju zajedničkog života.

Platila je genocidom.

Jugonostalgija zato danas boli mnogo više od običnog sjećanja na prošlu državu. Ljudi žale za mogućnošću da je moglo biti drugačije. Da je mogla postojati zajednica ravnopravnih naroda, bez hegemonije, bez SANU memoranduma, bez televizija koje proizvode mržnju kao fabričku robu i bez tenkova koji “brane mir”.

Šta Srbija hoće?

Srbija nikada nije željela Jugoslaviju ravnopravnih.

Htjela je Veliku Srbiju pod imenom Jugoslavija.

Kada taj projekat nije prošao, spaljeni su i Jugoslavija i Srbija i budućnost generacija koje danas odlaze iz zemlje brže nego što propagandisti stignu izmisliti novog neprijatelja.

Najveća tragedija leži u činjenici da su obični ljudi svih naroda decenijama živjeli sasvim normalno. Miješali se, ženili, radili, gradili fabrike, putovali od Vardara pa do Triglava bez pasoša i bez mržnje.

Onda je došla politička kasta koja je shvatila da se na strahu vlada mnogo lakše nego na prosperitetu.

Otad Srbija živi u permanentnom vanrednom stanju. Svaki dan neka izdaja. Svaki dan neki neprijatelji. Svaki dan neko “otima srpstvo”. U međuvremenu mladi odlaze, sela nestaju, institucije truhnu, a država se pretvara u kombinaciju tabloida, rijalitija i postsovjetske karikature.

Tri i po decenije nakon raspada Jugoslavije slika izgleda brutalno jasno.

Slovenac živi evropski život.
Hrvat živi evropski život.
Crnogorac pokušava dohvatiti Evropu.
Bosanac preživljava između nacionalizama, ali ipak gleda prema Briselu.

Samo Srbija još raspravlja da li joj je bliži Putin ili budućnost.

Zato ovaj naslov boli.

Jugoslavija bi možda i danas bila živa da u njenom sastavu nije bilo Srbije koja je svaku zajednicu doživljavala kao vlastito carstvo.

Jer zajednice opstaju na povjerenju.

Imperije na strahu.

A Srbija je izabrala imperiju.