Državni ministar finansija Srđan Amidžić preuzeo je od Sanje Vulić rolu prve SNSD narikače i danas izveo jeftin performans kojim je do kraja ogolio operativni model vladajuće politike iz Banjaluke. Kada nema para a ponestane i argumenata, aktiviraj najprimitivniji šovinizam, gori od onog kakav bazdi iz šatora tokom vašara na Manjači, piše Bosna.hr.

Amidžićevo pretvaranje tehničkog, zakonom definiranog spora oko raspodjele miliona od PDV-a u nekakav progon vječno ugroženog srpskog naroda blijeda je kopija javnih istupa Milorada Dodika. Blijeda, jadna ali opasna jer takva radikalizacija javnog govora kakvu čujemo isključivo kod političara iz tog entiteta (ovakve uvrede na račun srpskog naroda nikada nećete čuti ni od jednog bošnjačkog političara) podsjeća na posjednje godine 20. stoljeća, pred uspostavljanje nekakvih sao krajina.

Najmaligniji segment Amidžićevog istupa jeste potpuni osjećaj slobode i nekažnjivosti s kojim on sipa otvorenu islamofobiju u eter. Etiketiranjem člana Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) Zijada Krnjića rečenicom da „on nije Bošnjak, on je jedan obični musliman”, Amidžić ciljano dehumanizira političkog oponenta na osnovu religijske pripadnosti.

Ovo svođenje etničke i institucionalne pozicije na pejorativno intoniranu odrednicu „musliman” direktan je eho ratnohušačke propagande iz devedesetih. Činjenica da državni ministar finansija bez ikakvih zadrški građane jednog entiteta naziva „muslimanima iz FBiH” u kontekstu administrativnog spora, pokazuje da je islamofobija postala legitiman i nekažnjiv politički alat u strukturama koje on predstavlja. Za Amidžića krivac nije nefunkcionalan sistem, već religijski identitet onoga ko insistira na zakonu.

Amidžić u Gradišci zapravo samo kopira matricu svog političkog šefa Milorada Dodika, pokušavajući prepisati njegov recept predimenzionirane agresije i glumljenja žrtve. Međutim, tamo gdje Dodik prolazi sa sirovim populizmom, Amidžić djeluje kao politički diletant koji je napamet naučio lekciju o „političkom Sarajevu koje mrzi Republiku Srpsku”.

Ipak, ono što najviše upada u oči jeste ton samog obraćanja, njegovo kukanje o tome kako „BiH nije normalna zemlja”, kako „nemamo nikakvu budućnost” i kako nas treba „kontinentalno prebaciti u Afriku”, predstavlja vrhunac patetičnog teatra.

No, iza kulisa ove šovinističke predstave i naricanja krije se suha finansijska realnost: sukob na relaciji Amidžić–Krnjić nema nikakve veze sa nacionalnom mržnjom, već sa činjenicom da ministar finansija više od dvije godine krši zakon.

Prema važećim propisima, koeficijenti za raspodjelu prihoda od indirektnih poreza (PDV-a) između entiteta moraju se usklađivati kvartalno, na osnovu stvarne krajnje potrošnje. Međutim, zvanični podaci već duže vrijeme pokazuju trend pada potrošnje u Republici Srpskoj u odnosu na Federaciju BiH, što automatski znači da bi entitetu RS trebao pripasti manji procenat zajedničkog novca. Amidžić svjesno odbija usvajanje novih, zakonskih koeficijenata kako bi vještački održao veći priliv novca u budžet RS, čime direktno šteti Federaciju BiH za desetine miliona maraka. Krnjićevo insistiranje na poštovanju zakona i utvrđivanju realnih koeficijenata prije davanja novih institucionalnih saglasnosti ministar proglašava „mržnjom”, a tehnički uslov pakuje u priču o „žutim zvijezdama”.

Republika Srpska dužna je Federaciji 150 miliona maraka i svakog se mjeseca, kada se ne poravnaju keoficijenti u UIO, taj dug povećava. To je fakat kojeg Amidžićev fašizam, islamofobija i kuknjava ne mogu promijeniti. Kao što je fakat da će ostati ubilježen u bogatoj historiji ovdašnjeg političkog nemorala kao neko ko je sopstveno kršenje zakona i otimanje tuđeg novca pokušao sakriti iza kulisa glasnog naricanja i agresivne islamofobije.