Iznenadna ostavka visokog predstavnika Christiana Schmidta, koja bi nakon skoro pet godina mandata trebala biti formalizovana krajem juna, duboki je poremećaj u ionako krhkoj političkoj arhitekturi Bosne i Hercegovine, posebice u kontekstu predstojećih opštih izbora u oktobru, piše portal Novosti.

Iako je Schmidt službeno svoju odluku pred Upravnim odborom Vijeća za provedbu mira (PIC) obrazložio kao lični čin, a potom je potvrdio i pred Vijećem sigurnosti UN-a, njegov odlazak direktna je posljedica dugotrajne institucionalne paralize i dramatičnog zahlađenja odnosa sa službenim Washingtonom. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa, koja se prema Balkanu odnosi primarno kroz prizmu poslovnih interesa i geopolitičkih pogodbi, mjesecima je vršila pritisak na Schmidta tražeći kooperativnijeg nasljednika. Ključni kamen spoticanja leži u strateškim energetskim interesima – preciznije, u modelu rješavanja pitanja državne imovine i izgradnji plinovoda "Južna interkonekcija", gdje su se Schmidtova oklijevanja direktno sudarila s američkom vizijom koja prioritet daje interesima energetskih kompanija bliskih krugovima u Washingtonu.

Schmidtov mandat tako završava u statusu međunarodnog posrednika kojeg su podjednako odbacivali gotovo svi domaći akteri, ostavljajući OHR (Ured visokog predstavnika) u dubokoj krizi legitimiteta i daleko od ispunjenja agende "5+2" potrebne za zatvaranje ureda. To je plan PIC-a koji od vlasti Bosne i Hercegovine zahtijeva rješavanje pitanja državne i vojne imovine, statusa Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, fiskalne održivosti i vladavine prava, uz potpisivanje SSP-a i pozitivnu političku procjenu situacije u zemlji.

Pravni i politički izazovi u proceduri

S jedne strane, vlasti u entitetu RS od početka Schmidtu osporavaju legitimitet zbog izostanka potvrde u Vijeću sigurnosti UN-a uslijed veta Rusije i Kine. S druge strane, u Sarajevu i među proevropskim građanskim opcijama bio je oštro kritikovan zbog kontroverznih intervencija u Izborni zakon i Ustav Federacije BiH u samoj izbornoj noći 2022. godine. Da se ne radi o običnoj smjeni straža, potvrdila je američka predstavnica u UN-u, otvoreno najavivši ono što je dosad bio tabu: Schmidtov nasljednik imat će znatno ograničeniju ulogu, posredovat će, a ne diktirati odluke, dok će se OHR postepeno ugasiti, a nadležnosti prenijeti na domaće vlasti. Time su zapadni saveznici svjesno oslabili instituciju bonskih ovlaštenja, koja je bila posljednja brana protiv potpunog blokiranja države.

Prema do sada dostupnim informacijama, Upravni odbor Vijeća za provedbu mira novog visokog predstavnika trebao bi izabrati već 3. i 4. juna, iako diplomatski izvori upozoravaju da bi odluka mogla biti prolongirana ako dio članica Evropske unije i Velika Britanija budu insistirali na alternativnom kandidatu. Procedura izbora novog visokog predstavnika u potpunosti je u nadležnosti Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, koje čini 55 zemalja i organizacija, a među kojima su ključni predstavnici SAD-a, UK-a, Francuske, Njemačke, Italije, Kanade, Japana, Evropske komisije, predsjedništva EU-a, te Turske. Učešće Rusije suspendovano je zbog rata u Ukrajini, što proceduru unutar samog PIC-a olakšava, ali dramatično komplikuje na globalnom nivou. Prema diplomatskom ključu, kandidata formalno predlaže jedna od evropskih država, budući da je do sada uloga visokog predstavnika tradicionalno bila rezervisana za Evropljane, dok je pozicija prvog zamjenika rezervisana za Amerikanca.

Upravo tu leži ključna pravna i politička napetost. Rusija i Kina, prateći stav Banja Luke, rigidno insistiraju da svako imenovanje mora proći kroz Vijeće sigurnosti UN-a i biti potvrđeno punom rezolucijom, gdje imaju pravo veta. Zapadne zemlje, pak, opravdano tvrde da ta potvrda nije pravno eliminatorna, pozivajući se na istorijsku i diplomatsku praksu. Primjer je imenovanje Christiana Schwarz-Schillinga 2006. godine, koje uopće nije verifikovano rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, već tek pismom predsjedavajućeg kojim se odluka PIC-a prima k znanju. Iako pravna argumentacija Moskve i Banja Luke ima formalnu težinu jer se Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma poziva na relevantne rezolucije UN-a, ona je u stvarnosti potpuno podređena ogoljenoj real-politici. Za entitet RS to je idealan pravni paravan za odbacivanje odluka OHR-a na terenu, dok za Moskvu i Peking insistiranje na proceduri u New Yorku predstavlja stratešku polugu za demonstraciju moći veta i kontriranje uticaju Washingtona i Brisela na Balkanu.

Najava talijanskog monopola i reakcije

Banja Luka je na vijest o Schmidtovom odlasku odgovorila trenutnom, koordinisanom političko-pravnom ofanzivom, koju preko Ureda za međunarodnu saradnju RS-a operacionalizuje v.d. direktorice Ana Trišić-Babić. Vlasti u ovom entitetu javno insistiraju na ukidanju svih nametnutih zakona i odluka Christiana Schmidta, nastojeći iskoristiti predstojeći institucionalni vakuum za potpuno razvlašćivanje OHR-a. Ova ofanziva ima i vrlo jasan lični i praktični motiv za vladajuću strukturu u RS-u: Klub vladajućeg SNSD-a u Narodnoj skupštini RS-a odmah je podnio zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti člana 203a Krivičnog zakona BiH – odredbe o nepoštivanju odluka visokog predstavnika, na osnovu koje je Milorad Dodik prvostepeno osuđen na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu obavljanja dužnosti.

Međutim, planovi Banja Luke ne staju na Schmidtu. Ana Trišić-Babić jasno je poručila da vlasti RS-a žele osporiti kompletan paket odluka svih prethodnih visokih predstavnika, što direktno cilja i na Inzkovu odluku o kriminalizaciji negiranja genocida. Iz ustavnopravnog ugla, ova ofanziva nema čvrstih temelja, kako navodi stručnjak za ustavno pravo Nedim Ademović, jer su odluke visokog predstavnika utemeljene na međunarodnom pravu i ostat će na snazi. Ipak, politički gledano, ova strategija ne mora biti pravno uspješna da bi bila efikasna. Njen cilj je da traje, iscrpljuje institucije i novom visokom predstavniku od prvog dana maksimalno zakomplikuje svaki korak, namećući narativ da je Schmidtova era bila pravni eksces.

U potrazi za nasljednikom koji bi odgovarao novom, suženom formatu OHR-a, u diplomatskim krugovima je sredinom maja 2026. godine kao najozbiljniji kandidat izronio talijanski diplomat Antonio Zanardi Landi, dok se kao alternativno rješenje u slučaju zastoja navodi i Emanuele Giaufret – opcije koje uživaju podršku i Rima i Washingtona. Landijeva biografija, koja uključuje ranije diplomatsko iskustvo u Beogradu, u Sarajevu već izaziva ozbiljne rezerve – gdje se pitaju može li diplomat koji je održavao bliske odnose sa srpskim i ruskim pozicijama biti neutralan arbitar, dok Banja Luka u njegovom potencijalnom dolasku vidi znatno ugodniju i fleksibilniju klimu. Kao privremeno, prelazno rješenje u medijima se spominje i trenutni prvi zamjenik Louis Crishock, američki diplomat s izraženim iskustvom upravo u energetskom sektoru.

Realizacija ovog scenarija dovela bi do nezabilježenog presedana u postdejtonskoj istoriji, jer bi se time dogodila potpuna i dotad neviđena koncentracija međunarodne moći u rukama jednej države – Italije. Ako bi Rim preuzeo i poziciju visokog predstavnika, talijanski zvaničnici bi simultano kontrolisali sva tri stuba međunarodne prisutnosti u Bosni i Hercegovini: ambasador Luigi Soreca već se nalazi na čelu Delegacije EU-a, dok general-major Maurizio Fronda komanduje vojnim snagama EUFOR-a. Iako je Italija punopravna i vrlo aktivna članica Upravnog odbora PIC-a s neospornim pravom predlaganja kandidata, ovaj jedinstveni institucionalni monopol nad diplomatskom, vojnom i civilno-izvršnom komponentom označio bi dramatičan otklon od dosadašnjeg neformalnog balansa velikih sila. Time bi se težište zapadnog upravljanja procesima u BiH privremeno izmjestilo s tradicionalne osovine Berlin-London, pretvarajući Rim u apsolutnog i ekskluzivnog koordinatora međunarodne politike u Bosni i Hercegovini.