Piše: Haris Imamović / Odgovor.ba

Premijer Hrvatske Andrej Plenković je, u Daytonu, na skupu organiziranom povodom 30. godišnjice mira u Bosni i Hercegovini, poručio da “prava Hrvata nikada ne smiju ovisiti samo o demografskim podacima”.

Time on kao da je samo varirao jednu ideju, koju je nešto ranije plasirao zamjenik ministra vanjskih poslova BiH, Josipa Brkića (HDZBiH), kazavši da se “konstitutivnost nikada ne smije mjeriti brojnošću”.

Da je brojnost ipak bitna, potvrdio je ipak predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, primijetivši da se, na popisu 2013, samo 3% stanovništva izjasnilo kao Ostali. 

U vezi s time, Čović je zaključio sljedeće: “BiH može opstati samo kao država tri konstitutivna naroda, što uostalom potvrđuje zadnji popis na kojem se 97% ljudi izjasnilo da pripada jednom od ta tri naroda, što dovoljno govori i o odnosima u BiH”. 

Drugim riječima, pripadnici konstitutivnih naroda i oni koji to nisu nemaju istu političku težinu, jer nemaju istu demografsku težinu.

Da se 97% (ili nešto manje) stanovništva izjasnilo BiH izjasnilo da kao Bosanci i Hercegovci, onda bi po, po Čovićevoj logici, BiH mogla biti nešto drugo, a ne država tri konstitutivna naroda.

Ja bih dodao i ovo: da se 97% (ili nešto manje) stanovništva izjasnilo da pripada jednom konstitutivnom narodu, npr. Bošnjacima, BiH bi nesumnjivo bila građanski uređena nacionalna država tog naroda. 

Hrvatska i Izrael: 80% kao prag za nacionalnu državu

Hrvati su npr. činili oko 80% stanovništva Hrvatske, kada je Srbima ukinut status konstitutivnog naroda. Da su Hrvati činili 50% ili 60%, a Srbi 40-50%, onda bi bilo teško, gotovo nemoguće doći do istog ishoda. 

Isto važi i za današnju BiH: to što Bošnjaci čine 50% ili 60% od ukupnog stanovništva nije dovoljno da BiH bude građanski uređena nacionalna država bošnjačkog naroda.

Prvi izraelski premijer David Ben Gurion je krajem 1947. primijetio da ne može biti stabilne jevrejske države sve dok Jevreji čine samo 60% populacije. “Održiva i stabilna država Izrael je samo ona u kojoj je najmanje 80% Jevreja”, kazao je Ben Gurion.

Trenutno na teritoriji Velikog Izraela (koja uključuje i Gazu i Zapadnu Obalu), Jevreji čine samo 50% stanovništva, te je ambicija Izraelaca da svu ovu teritoriju stave pod svoju vlast kombinirana sa činjenicom da Palestinci čine 50% stanovništva dovela do apartheida.

Izraelska alternativa trenutnom stanju apartheida jeste fizičko uklanjanje palestinskog stanovništva sa zamišljene teritorije velikog Izraela. Normalna alternativa bila bi dvonacionalna država, u kojoj bi Jevreji i Palestinci dijelili vlast, ili dvodržavno rješenje.

Između apartheida i liberalne demokratije: višenacionalna država

Malo je poznato da je 1994. sporazumom o podjeli vlasti okončan i južnoafrički apartheid. Tada, naime, u Južnoafričku republiku nije uvedeno liberalnodemokratsko uređenje, već rasni power-sharing.

Potpunu vlast nije imala više ni Nacionalna partija (koja je uvela apartheid), ni Mandelin Afrički nacionalni kongres.

Jedan od lidera pokreta za borbu protiv apartheida Govan Mbeki je, povodom zaključenja sporazuma iz 1994, kazao da je “ovo bio rat bez potpunih pobjednika, dvije velike političke snage u Južnoj Africi su izborile neriješen rezultat”.

Hein Marais u Granicama promjene piše da je “vodstvo Afričkog nacionalnog kongresa bilo u strahu da će Južna Afrika implodirati i raspasti se poput bivše Jugoslavije”. 

Jedan od najviših zvaničnika ANC-a Jeremy Cronin je, kako prenosi Marais, nakon zaključivanja sporazuma iz 1994. kazao da postignuti kompromis o podjeli vlasti treba shvatiti kao “pokušaj da se sve održi na okupu i izbjegne Bosna”.

Sporazum o podjeli vlasti, međutim, nije značio o podjeli vlasti na jednake dijelove. Stranke su dobile udio u vlasti proporcionalan svome udjelu u ukupnom broju glasova.

Mandelin ANC, koji je osvojio 12,2 miliona glasova, dobio je 20 ministarstava u vladi, a bjelački NP, koji je osvojio 3,9 miliona, dobio je 6 ministarstava; u vladi je sudjelovala i IFP (Inkatha Freedom Party), koja je osvojila nešto više od 2 miliona glasova i dobila 3 ministarske pozicije.

Takva podjela vlasti (na nejednake dijelove) trajala je sve do 1999, Tada je uvedena liberalna demokratija, nakon što je crnačko stanovništvo steklo apsolutnu demografsku prevlast, a bjelačko izgubilo potencijal da nasiljem zaustavlja promjenu. 

Danas, u Južnoj Africi, crnci čine 81% stanovništva, 8% tzv. “obojenih”, zatim oko 7% bijelaca i nešto manje od 3% Indijaca. Time, nakon Hrvatske i Izraela, opet dolazimo do praga od oko 80%.

Zahtjev za paritetom nezasnovan u demografskoj stvarnosti

Stanje u kojem se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi slično je tranzicionom periodu između apartheida i uvođenja liberalne demokratije (1994-1999.).

Kod nas to stanje power-sharinga traje već 30 godina, jer nijedan konstitutivni narod u odnosu na druge ne ostvaruje onaj stepen demografske prevlasti, koju su u Južnoafričkoj Republici crnci stekli u odnosu na bijelce krajem 90-ih.

Za razliku od Južnoafričke Republike, gdje se državna vlada, u tranzicijskom periodu, dijelila na nejednake dijelove, kod nas se Dom naroda BiH dijeli na jednake dijelove između tri konstitutivna naroda. To se zove princip pariteta.

Taj princip hrvatski premijer i zvaničnici HDZ BiH brane, kada ističu da brojnost naroda nije osnova njegove konstitutivnosti.

Međutim, samo određeni aspekti Dejtonskog ustava su u znaku pariteta. Drugi su u znaku proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda. Npr, član 9. Ustava BiH kaže: “Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama BiH, u pravilu, odražavaju sastav naroda BiH.” 

Na osnovu toga, Zakona o državnoj službi u institucijama BiH kaže: “Struktura državnih službenika u državnoj službi okvirno odražava nacionalnu strukturu stanovništva BiH prema posljednjem popisu.” 

Isto nalaže i niz drugih državnih zakona.

Vidimo, dakle, na državnom nivou ustavni princip proporcionalne zastupljenosti odnosno zastupljenosti konstitutivnih naroda srazmjerno njihovom udjelu u ukupnoj populaciji BiH.

Na nivou entiteta, to je još jasnije. Prema amandmanu XLIV, kojim je Ustav Federacije usklađen sa Ustavom BiH, Vladu FBiH čini osam ministara iz reda bošnjačkog, pet iz reda hrvatskog i tri iz reda srpskog. De facto, bošnjački blok kontroliše 65% Vlade, a hrvatski 35%.

Bošnjaci i Hrvati su konstitutivni narodi u Federaciji, iako ne dijele vlast po principu pariteta. Uprkos tvrdnjama premijera Hrvatske i zvaničnika HDZ-a, demografski podaci utječu na status konstitutivnih naroda.

BiH nije Jugoslavija

Neki komentatori često povlače paralelu između BiH i Jugoslavije, odnosno između Bošnjaka u BiH i Srba u Jugoslaviji, pri čemu su evidentno nesvjesni čitavog niza supstancijalnih razlika.

Međunarodna zajednica je priznala slovenačku i hrvatsku nezavisnost, tek nakon što je Milošević naredio uništavanje Vukovara. Bošnjačko političko rukovodstvo ne snosi odgovornost za bilo kakav sličan postupak, koji bi mogao biti opravdanje za dezintegraciju države.

Osim toga, postoji jedna, čini mi se, još bitnija razlika između srpskog položaja u Jugoslaviji početkom 90-ih i bošnjačkog položaja u BiH danas.

U ljeto 1995, francuski admiral Antoine Sanguinetti, bivši komandant Južnog krila NATO-a, objavio je vrlo oštru analizu francuske politike prema našoj zemlji, zapažajući nešto što redovno izmiče našim (polupismenim) analitičarima.

Kako prenosi Zijad Šehić u Pax Americani, admiral Sanguinettti je, uz ostalo, kazao da srpski nacionalisti “predstavljali manjinu u okviru srpske populacije u bivšoj Jugoslaviji, koja je, opet, bila manjina u ukupnom jugoslavenskom stanovništvu, na nivou od 36%”. (Podvukao H. I.)

Ovo je fundamentalna činjenica, kada je riječ o Jugoslaviji. Iako su Srbi bili najmnogobrojniji narod, oni su bili manjina u odnosu na nesrpsko stanovništvo.

To se, recimo, vidjelo i na 14. kongresu SKJ, kada je slovenački amandman, kojim se osuđivala blokada koju je Srbija uvela na slovenačke proizvode, dobio podršku većine od 755 delegata, a protiv je bilo 589. Tada je intervenisalo radno Predsjedništvo Kongresa i po Miloševićevom nalogu poništilo većinsku volju.

Kad imamo u vidu navedeno, onda je jasnije zašto Miloševićev projekat nije bio očuvanje Jugoslavije i izborna dominacija u njoj, već razbijanje Jugoslavije i pokušaj stvaranja Velike Srbije na jednom njenom dijelu, kroz nasilnu eliminaciju stanovništva.

Za razliku od Srba u Jugoslaviji, Bošnjaci ne čine 36% stanovništva, već 50%, i nisu zainteresirani da jednom dijelu BiH prave svoju nacionalnu državu, već žele očuvanje cjelovite BiH. Dakle, Bošnjaci imaju mnogo veće ambicije od Srba početkom 90-ih. Tome doprinosi demografska realnost: da Bošnjaci kojim slučajem ne čine 50%, već samo 36% stanovništva, teško bi se moglo govoriti o opstanku nezavisne i cjelovite BiH.

Nadalje, s obzirom da čine 50% a ne 80% stanovništva, Bošnjaci su svjesni da ne mogu imati svu vlast u zemlji, ali polažu pravo na najviše pozicija u državnoj strukturi, a shodno važećem ustavnom principu proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda.

Teza da više vlasti za Bošnjake vodi ka novom ratu i dezintegraciji zemlje, začinjena pozivanjem na raspad Jugoslavije, nije tačna. 

Njoj bi se mogla protivstaviti opservacija Miloša Vasića, koji je - kako prenosi Šehić u jednoj drugoj svojoj studiji - u novembru 1992. tvrdio da bi “dobro naoružana snaga u rukama zakonite Vlade Republike Bosne i Hercegovine zastrašila protivnika i znatno umanjila borbe”.

”Ne naoružati Vladu RBiH”, veli Vasić, “značilo je više etničkog čišćenja, više pokolja i više izbeglica.” 

Šta kaže Mearsheimer

Da više snage za probosanski faktor znači više mira, primijetio je i John Mearsheimer, jedan od najtujecajnijih političkih mislilaca našeg vremena, u jednom zajedničkom tekstu sa Stephenom van Everom iz decembra 1995. 

Iako je načelno bio protiv Dejtona, smatrajući podjelu zemlje lakšom opcijom, Mearsheimer je, nakon što je Dejton potpisan, zaključio da je jedina šansa za očuvanje mira u tome da se Armija RBiH “ojača do tačke u kojoj će imati realne šanse da se uspješno odbrani od hrvatskog ili srpskog napada”. 

“Ako se”, veli, “SAD povuče bez uspostavljanja takvog odnosa snaga, iza sebe će ostaviti bure baruta”.

On dalje veli da bi ”SAD trebaju trebale nastaviti s naoružavanjem bosanskih Muslimana”. 

“Srbe i Hrvate”, kaže, “treba potaknuti da javno prihvate ovaj program naoružavanja, kako bi se američkim mirovnim trupama izloženim u Bosni pružila politička zaštita. Cilj SAD-a trebao bi biti da se Muslimanima da snažna sposobnost samoodbrane, adekvatna za odvraćanje nove hrvatske ili srpske agresije”.

Američke trupe su se povukle prije 20 godina iz BiH, ali, uprkos Mearsheimerovim procjenama, mir nije narušen, upravo zato što je probosanska strana znatno uvećala svoj demografski i ekonomski (što znači i vojni potencijal). Konačan test bi ipak bio i političko povlačenje Amerikanaca.