Piše: Andrej Nikolaidis (CdM)

Možete bačit sve kompjutere, pametne telefone, padove i podove. Jer su majstori uspjeli da stvore kvantne kompjutere. Što će, kako bi rekao Dritan, biti istinski game changer.

Gdje sam to, kad sam to čuo? Još prije deset godina. Rekao mi čovjek koji se zove Alexander Wendt, u svom preglednom (što znači da sam i ja mogao shvatiti, što znači da je to for dummies) predavanju o kvantnom umu i društvenim naukama.

Evo da vidite zašto već sada treba da počnete da štedite za kvantne mobilne koje će vam tražiti djeca:

Ko je Alexander Wendt? Nije fizičar, iako priča o fizici. Nego je, veli ono što sve zna, vodeći stručnjak u oblasti međunarodnih odnosa u zadnjih 20 godina. On konstruktivističku teoriju primjenjuje na međunarodne odnose.

Šta kažu konstruktivisti? Kažu da su međunarodni odnosi istorijska i društvena konstrukcija, a ne posljedica djelovanja ljudske prirode, pa ni prirode svjetske politike, ma šta to bilo. Wendt misli kako svijet dominantno oblikuje ne nešto materijalno – nego ideje, koje, kada ih ljudi dijele, postaju snaga koja oblikuje međuljudske, pa i međunarodne odnose. Toga sa idejama se, ruku na srce, sjetio još Platon.

Wendt, kao što ste vidjeli ako ste pogledali gore linkovano predavanje, misli da je svako od nas zbir hodajućih kvantnih funkcija. Naš um, svijest – sve su to kvantne funkcije. OK: budući da su uspjeli stvoriti kvantnu vještačku inteligenciju, zaključili su i da je naša inteligencija kvantna.

Wendt nedostatnom smatra pretpostavku da je realnost sačinjena od materijalnih objekata čije je djelovanje determinisano i čije postojanje može biti dokazano nezavisno od subjekta koji ih proučava. Materijalizam, drži Wendt, ne zna što bi sa činjenicom da ljudi imaju svijest.

Misli, još, kako na pitanja: šta je svijest i zašto ljudi donose iracionalne, nepredvidive odluke, pa su sve analize procjene rizika, sve berzanske i analize međunarodnih odnosa tako nepouzdane, može odgovoriti jedino ako prihvatimo hipotezu da ono što važi na subatomskom, važi i na makro nivou.

Lako je prepustiti se zlobi, pa zaključiti: ako je to što govori Wendt najuticajnija teorija međunarodnih odnosa u zadnje dvije decenije, mnogo toga o govnima u kojima živimo postaje jasno.

Važno je sljedeće: oni koji donose odluke i oni koji ih savjetuju, dakle moćni i njihove armije analitičara, ako ne primjenju, a ono u obzir uzimaju Wendtovu doktrinu.

***

Elem… razmišljam ja tako o think tankovima koji teoriju kvantnog uma projektuju na međunarodne odnose, kad mi ispadne mobilni i slomi se ekran.

Odem kod majstora:  zamjena ekrana skupa, kaže, ali ne garantuje da će raditi kao prije. Uostalom, to prave da kad ti se pokvari kupiš novi, kaže mi čovjek koji živi od popravke onoga što je napravljeno da se ne popravlja.

Stignem kući, upalim kompjuter. Zapravo, pokušam da upalim. Iscurila baterija. Kad sam kompjuter kupio, baterija je držala 3 sata. Danas, pola godine kasnije, ne drži ni pola sata.

Uštekam stvar u struju i pregledam portale. Crnogorski dio interneta pun je (i dalje) rasprava o tome jesu li Crnogorci Srbi ili Crnogorci? Je li Njegoš Srbin ili Crnogorac? Niko ne pominje to da smo svi mi, zapravo, kvantne funkcije. Znači: Njegoš nije ni Srbin ni Crnogorac – Njegoš je kvantna funkcija. Kvantovi a ne podjele!

Ako se prisjetite Titove Jugoslavije, sjetićete se da je tada jugoslovenski nadidentitet relativno uspješno pacifikovao korozivnu moć nacionalnih identiteta. Jedan od načina da u nacionalno kompleksnim, nehomogenim zajednicama sačuvate mir je da uvedete nadidentitet, priču koja nadzilazi partikularne identiteta koji su voljni da učestvuju u njoj.

U današnjoj Crnoj Gori taj identitet i priča su evropski i EU integracije. U izvjesnom smislu, EU je za nas nova Jugoslavija.

Iskustvo nas međutim uči da se nadidentitet vremenom troši. A rđa ima vremna da čeka. Kad-tad rđa će se ponovo pojaviti i pojesti  sve na što se proširi.

Možda je rješenje da se uvedu podidentiteti – kvantni identiteti, takoreći?

***

Neki misle da je čovjek biće vođeno razumom. Ako je tako, zašto odveć često donosimo nerazumne odluke? Zašto je tako teško progurati ono što je korisno i razumno, otkud žestoki otpor tome? Zašto je ljude lako okupiti oko primitivnog gluparanja? Zašto se narodi ciklično vraćaju u mržnju i neznanje, kao u svoj jedini istinski zavičaj?

O limitima zdravog razuma Ted Chiang u „Dijeljenju nulom“ piše:

„U svom djelu Principia Mathematica, Bertrand Rasel i Alfred Vajthed pokušali su da postave strogi temelj matematike koristeći formalnu logiku kao osnovu. Počeli su od onog što su smatrali aksiomima, i njih su koristili za izvođenje sve složenijih teorema. Do 362. strane ustanovili su dovoljno toga da dokažu da je 1+1=2“.