Piše: Dragan Bursać (CdM)

“Najveća ironija leži u činjenici da su svi susjedi odavno riješili pitanje Srbije. Bosna i Hercegovina zna gdje je Srbija. Hrvatska zna gdje je Srbija. Crna Gora zna gdje je Srbija. Sjeverna Makedonija zna gdje je Srbija. Kosovo zna gdje je Srbija. Samo Srbija još vodi beskrajnu raspravu sama sa sobom i ne zna gdje su joj granice i kuda ide. A država koja ne može da proslavi vlastiti rođendan šalje poruku da još nije prihvatila samu sebe. I zato Srbija, da prostite, ni dvadeset godina nakon sticanja pune samostalnosti još nije spremna za Srbiju.“

Petog juna navršiće se dvadeset godina od nastanka današnje Republike Srbije. Te 2006. Podsjetiću vas u Narodnoj skupštini Srbije donesena odluka o državnoj nezavisnosti Republike Srbije.

Neće biti velikih parada, masovnih proslava ni posebnog uzbuđenja u javnosti. Malo ko u Srbiji uopšte zna šta se dogodilo tog dana 2006. godine, kada je nakon odlaska Crne Gore nastala suverena država Srbija u granicama koje i danas poznajemo. A upravo u toj činjenici krije se odgovor na pitanje iz naslova.

Dan nezavisnosti i suverenosti slave države koje su se pomirile sa sobom. Srbija taj proces NIKADA nije završila.

5. jun, dan neprebola u Srbiji

Petog juna 2006. Srbija je dobila ono za čim su njeni nacionalisti navodno čeznuli cijeli vijek. Dobila je vlastitu državu, međunarodno priznate granice i priliku da se konačno posveti sebi, svojim građanima, ekonomiji, privredi, školama, bolnicama i institucijama.

Umjesto toga nastavila je da sanja tuđe teritorije, neke izmađijane granice i zemlju, obavezno bez ljudi, koja joj ne pripada.

Kao čovjek koji je konačno dobio vlastitu kuću, pa svakog jutra preskače vlastiti prag kako bi zavirivao kroz prozore komšijama.

Jer kako slaviti nezavisnost države čije granice dobar dio političke, akademske i medijske elite nikada nije prihvatio? Kako obilježavati vlastitu državnost i državotvornost dok se uporno mašta o tuđim teritorijama, tuđim istorijama i tuđim državama?

Srbija je, valjda, jedina država na svijetu gdje bi ljudi koji slave dan svoje državnosti, nezavisnosti i suverenosti bili proglašeni izdajnicima. To, sasvim sam siguran, nema nigdje na planeti!

Otuda paradoks koji traje već više od tri decenije.

Istorija kao srpski nesporazum

Pogledajte političke govore, naslovnice tabloida, televizijske debate, školske udžbenike ili beskrajne rasprave na društvenim mrežama. Tamo Srbija rijetko završava na svojim međunarodno priznatim granicama. Tamo je Srbija i Crna Gora. Tamo je Srbija i Republika Srpska. Tamo su Srbija i dijelovi Hrvatske. Tamo je Srbija i scijelo Kosovo. Tamo su Srbija i dijelovi Sjeverne Makedonije. Tamo je gotovo svaki susjed prikazan kao privremeni nesporazum istorije i teritorije, a svaka granica kao nepravda koju tek treba ispraviti.

Velikosrpski projekat nikada nije bio samo teritorijalni plan. Radilo se o psihološkom stanju nacije, o nemogućnosti prihvatanja stvarnosti i odbijanju da se razumije jednostavna činjenica da susjed/komšija nije privremena greška istorije nego trajna kategorija.

Upravo zato se Srbija ni nakon raspada obje Jugoslavije i zajednice sa Crnom Gorom nije vratila sebi.

Prva Jugoslavija bila je okvir nacionalnog okupljanja pod beogradskim krovom. Druga je nudila sofisticiraniji model te iste ambicije. Kada su obje nestale, ostala je praznina koju nacionalizam nije znao popuniti. Ostala je država, ali nije ostalo zadovoljstvo državom. Ostale su granice, ali nije ostalo pomirenje s granicama. Ostala je Srbija, ali nije ostala spremnost da se Srbija u realnosti in vivo prihvati onakva kakva jeste.

Zato se i danas pišu kosovski memorandumi. Zato Kosovo ostaje centralna politička opsesija. Zato se genocid u Srebrenici poriče kao dio državne strategije. Zato se četništvo pere, romantizuje i pretvara u navodni patriotizam. Zato se crnogorska državnost osporava dvadeset godina nakon referenduma. Zato se Bosna i Hercegovina uporno tretira kao privremena konstrukcija koja samo što nije nestala i većinski se utopila u Srbiju, naravno.

Prihvatiti granice značilo bi prihvatiti poraz jedne ideologije.

A upravo je to najveći tabu savremene Srbije.

Mala im je ova Srbija?!

Zbog toga je fascinantno posmatrati kako vlast i opozicija, ćaciji i đaci, režimski tabloidi i dobar dio nacionalne inteligencije vrlo često završe na istom mjestu kada se otvore pitanja Kosova, entiteta Republika Srpska ili Crne Gore. Razlike tada postaju manje važne, a retorika gotovo identična. Kao da se cijela politička scena slaže samo oko jedne stvari – Srbija je uvijek (trenutno) manja nego što bi trebalo da bude.

Tu počinje tragedija.

Normalne države uređuju ono što imaju. Grade puteve, škole, bolnice, univerzitete i institucije. Brinu o građanima i pokušavaju podići životni standard. Srbija već tri decenije ogroman dio političke energije troši na rasprave o teritorijama koje nisu Srbija, o narodima koji nisu njeni građani i o granicama koje nisu njene granice.

Vrijeme prolazi. Ljudi odlaze. Gradovi se prazne. Korupcija raste. Autoritarizam jača.

Istovremeno se crtaju mape nekakvih srpskih sv(j)etova.

Najveća ironija cijele priče leži u činjenici da su svi susjedi odavno riješili pitanje Srbije. Bosna i Hercegovina zna gdje je Srbija. Hrvatska zna gdje je Srbija. Crna Gora zna gdje je Srbija. Sjeverna Makedonija zna gdje je Srbija. Kosovo zna gdje je Srbija.

Samo Srbija još vodi beskrajnu raspravu sama sa sobom i ne zna je li pošla ili došla, gdje su joj granice i kuda ide.

Otuda i odgovor na pitanje iz naslova.

Na pola puta između geografije i mitologije

Dan nezavisnosti traži političku zrelost, samopouzdanje i jasnu predstavu o tome ko ste i gdje ste. A Srbija već tri decenije luta između geografije i mitologije, između stvarne države i zamišljenog carstva, između granica nacrtanih na karti i granica nacrtanih u glavi.

Sve dok se ta razlika ne razriješi, peti juni ostaće običan datum u kalendaru.

Jer država koja ne može da proslavi vlastiti rođendan šalje poruku da još nije prihvatila samu sebe.

I zato Srbija, da prostite, ni dvadeset godina nakon sticanja pune samostalnosti još nije spremna za Srbiju.