Piše: Haris Imamović 

U isto vrijeme dok je bh. javnost bila zaokupljena stavom krajnje desnog Domovinskog pokreta - da će, ne uvede li se hrvatska izborna jedinica u BiH, slijediti obnova Herceg-Bosne, čelnica hrvatske zeleno-lijeve stranke Možemo Sandra Benčić je, govoreći o BiH, u podcastu Brezo kazala: “Naš je zadatak da kažemo: ako svaki od naroda bira svoje predstavnike, pa onda biraju i hrvatski… i građani hrvatske nacionalnosti.” Dakle, dvije stranke, iako su na suprotnim polovima ideološkog spektra, u BiH imaju isti cilj.

Je li Možemo umiveni DP?

Istina, kada se uzme u obzir ton, izjava Benčić ni najmanje ne liči na stav DP-a. Za razliku od ovih krajnjih desničara, čelnica Možemo ne prijeti, već samo iznosi svoje mišljenje; čak donekle stidljivo (zovući bh. Hrvate “građanima BiH hrvatske nacionalnosti”). Nadalje, u istom podcastu, Benčić je kazala da je snažno protiv crtanje mapa BiH sa trećim entitetom i dodala: “Politika Hrvatske prema BiH i Zagreba prema Sarajevu treba biti podržavajuća, u smislu održanja Bosne i Hercegovine.”

Ona se i izravno osvrnula na poziciju Domovinskog pokreta, kazavši: “Oni idu na nekakve najradikalnije verzije da bi zapravo vidjeli da li mogu opet ušićariti na nekakvim ekstremnim stavovima, da li mogu ušićariti koji politički bod. Međutim, na toj ekstremnoj strani je dosta velika gužva, ali svi imaju 1-2%. Mi se time ne bavimo i oni nek tavore tamo di jesu.” Dodala je i da Možemo podržava cjelovitost BiH, kao i to da se “građanima BiH da prilika da oni urede svoju zemlju”.

Ako uzmemo u obzir da Benčić ne prijeti, da čak naglašava da je pitanje Izbornog zakona unutrašnje pitanje BiH, koje trebaju rješavati bh. akteri, onda je evidentna jasna razlika između Možemo i DP-a. Pa ipak, ostaje nešto što objedinjava Možemo i DP glede BiH: iako nemaju isto mišljenje kako doći do njega, obje stranke se zalažu za isti cilj, a to je - legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u Predsjedništvu BiH.

Znamo li da HDZ Hrvatske i SDP Hrvatske imaju isti stav, onda možemo zaključiti da je, u Zagrebu, kada je u pitanju Izborni zakon, na djelu nacionalno jedinstvo. Fascinantna činjenica je da je njegov dio i jedna zeleno-lijeva opcija (ako imamo na umu da su evropske zelene stranke protiv legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, odnosno za liberalizaciju Dejtona).

Šta kaže Ustav (ako je to nekom još uvijek bitno)

Sudeći po formulaciji (“ako već konstitutivni narodi biraju svoje predstavnike, onda i Hrvati trebaju birati svoje”, Benčić bi mogla kazati da je ona samo za dosljedno provođenje trenutnog Ustava. Ali i tu nailazimo na problem. Po odluci Ustavnog suda BiH, u slučaju Ljubić, predstavnici konstitutivnih naroda su delegati u Domu naroda, dok je u odluci 5/98 (III djelimična odluka) Ustavni sud utvrdio da članovi Predsjedništva to nisu. Drugim riječima, kad biraju članove Predsjedništva, Ustavu BiH glasače ne prepoznaje kao pripadnike tri konstitutivna naroda, već kao građane entiteta.

”Striktna identifikacija teritorije i određenih etnički definisanih članova institucija Bosne i Hercegovine, s ciljem predstavljanja određenih konstitutivnih naroda, nije usklađena s pravilima o kompoziciji Predsjedništva, kako su naznačena u članu 5. [Ustava BiH], paragraf 1”, kaže Ustavni sud u odluci 5/98,

Dakle, Ustavni sud kaže da hrvatska izborna jedinica (za što je DP), kao i sam princip legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda (za što su DP i Možemo), nije u skladu sa Ustavom BiH.

Da ništa ne bi ostalo nejasno, Ustavni sud je kazao i sljedeće: “Ne smije se zaboraviti da Srbin - član Predsjedništva, na primjer, izabran samo glasovima glasača koji su u etničkom smislu Srbi, već glasovima svih građana Rs bez određene etničke pripadnosti. On, dakle, ne predstavlja Rs kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Rs kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove Predsjedništva izabrane iz Federacije.” (Podvukao H. I.)

Nadalje, Jim O’Brien, američki pravnik koji je radio na Dejtonu, zatim bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Miro Kovač, kao i bivši ministar pravde Federacije Mato Tadić su obznanili da hrvatska delegacija u Dejtonu nije insistirala na ustavnoj odredbi kojom bi Predsjedništvo bilo definisano kao tijelo, koje predstavlja tri konstitutivna naroda. Pitanje Istočne Slavonije je hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu bilo daleko važnije od ustavnog položaja Hrvata, te nije htio da se konfrontira sa strancima, koji su insistirali na tome da, pri izboru članova Predsjedništva,Ustav BiH ne prepoznate glasače kao pripadnike tri konstitutivna naroda, već kao građane.

Inače je raširena predrasuda da Dejtonski sporazum prepoznaje stanovništvo BiH isključivo kao pripadnike tri konstitutivna naroda, dok je istina da ih u raznim odredbama prepoznaje na različit način: čas kao građane BiH, čas kao građane entiteta, čas kao pripadnike konstitutivnih naroda, itd, uvažavajući višeslojnost njihovog identiteta.

Hrvatski nacionalni konsenzus

Ne znam zna li Sandra Benčić zna za navedenu odluku Ustavnog suda BiH glede Predsjedništva i navedene detalje o dejtonskim pregovorima. Ako ne zna, ne znam da li bi, nakon što bi saznala, promijenila stav; jer iako je progresivna političarka, ona je ipak političarka, a uvažavanje odluke Ustavnog suda BiH bi joj, u očima hrvatskog glasačkog tijela (pa i onog lijevog), donijelo više štete nego koristi. 

Hrvatska politička scena je, kada je u pitanju izbor članova Predsjedništva, toliko monolitna da ne vjerujem da će u skorije vrijeme doći do raslojavanja. Tek je nekoliko glava, koje ne misle u skladu sa nacionalnom konsenzusom; koliko sam uspio upratiti to su Stjepan Mesić, Boris Dežulović i Dejan Jović. Manje-više svi ostali, koji se bave BiH, problem svode na to da bi Hrvatima trebalo osigurati da biraju svog člana Predsjedništva.

Kolika je monolitnost na djelu u Zagrebu u vezi s ovim pitanjem, uvjerio sam se kad sam, prije dvije godine, Novostima poslao jedan tekst o Plenkovićevom lapsusu da “Hrvati kao ravnopravan narod u BiH trebaju imati ključnu ulogu”. Smatra sam da bi bilo dobro da zagrebačka javnost treba da čuje “drugu stranu”. Ali to nije bilo moguće, jer je uredništvo Novosti vrlo pristojno odbilo objaviti taj moj prilog.

S druge strane (nelegalno otvorenog graničnog prelaza Gradiška), iako preovladavaju protivnici reforme Izbornog zakona - a neki od njih su i agresivni šovinisti - ipak nema nacionalnog konsenzusa kakav vidimo u Zagrebu. Naime, u Sarajevu postoje političke stranke (npr. Narod i pravda, Savez za bolju budućnost), koje, bez obzira na navedeno tumačenje Ustavnog suda, otvoreno tvrde da nije fer da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva, odnosno da bi Hrvati trebali birati svog člana Predsjedništva.  Čak su i čelnici SDA i SDP isticali da su otvoreni za razgovor po tom pitanju, uz uslov da stvar treba riješiti uz kompromis, a ne na način da hrvatska strana dobije sve, a bošnjačka ništa.

Šta bošnjačka strana traži?

Bošnjački nacionalni konsenzus

Jednako kao što se Hrvati osjećaju frustrirano zbog toga što nemaju presudan utjecaj na izbor bar jednog od članova Predsjedništva (čime bi se izjednačili s pozicijom Bošnjaka i Srba), isto tako Bošnjaci osjećaju frustraciju zbog podzastupljenosti u ostalim institucijama na državnom nivou (preciznije, u onima za koje Ustav BiH ne propisuje paritet). Iako im Ustav garantira zastupljenost srazmjernu udjelu u ukupnom stanovništvu (što znači 50%), u realnosti na najvišim političkim pozicijama i u državnoj službi Bošnjaka nema 50%.

Predstavnici Bošnjaka u Parlamentu BiH su ukazivali na ovaj problem, ali nikakav pomak nije napravljen.

Klub Bošnjaka u Domu naroda Federacije BiH nedavno je uputio u proceduru prijedlog zakona o porporcionalnoj zastupljenosti, kako bi se osigurao veći stepen proporcionalne zastupljenosti na nižim nivoima. Tek predstoji da se vidi kakav će biti sudbina ovog zakona. Ali već sama činjenica da su ga podržale sve vodeće stranke sa sjedištem u Sarajevu zastupljene u federalnom klubu Bošnjaka, znači da je njime artikulisana volja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda. Na državnom nivou, ovakav zakon još nije upućen, što je razumljivo jer zbog protivljenja srpske i hrvatske strane ne bi imao nikakve šanse da bude usvojen.

Ako uobzirimo navedeni hrvatski i bošnjački konsenzus, onda se čini da bi rješenje spora bilo u tome da se povede bošnjačko-hrvatski dijalog, kako bi se uklonilo ono što svaku od strana boli, a opet kako na kraju niko ne bi bio pobjednik. 

Međutim, kada su bošnjačke stranke postavile proporcionalnu zastupljenost (tamo gdje Ustav ne propisuje paritet), predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je kazao da je to “recept za raspad BiH”. Dakle, šef hrvatske države ne želi ni da priča o bošnjačkim zahtjevima, već samo o hrvatskim.

Čini se na djelu imamo uvjerenje, koje je hrvatska povjesničarka i političarka Gordana Vlajčić, autorica studije KPJ i nacionalno pitanje u Jugoslaviji: 1919-1929, svojedobno odredila kao glupost, a to je uvjerenje da je u višenacionalnoj državi većinski narod uvijek u krivu (npr. hrvatski u Hrvatskoj, bošnjački u BiH, srpski u Jugoslaviji, itd.). Objašnjavajući korijene tog uvjerenja, Vlajčić je kazala da je KPJ uvijek “išla analogijom položaja ruskog naroda u carskoj Rusiji, većinskog, kojeg je Lenjin proglasio da je cijeli bio u dominirajućem položaju i maltene eksploatatorski”.

Proporcionalna zastupljenost kao dejtonska odredba

U svojoj reakciji za bošnjački zahtjev za proporcionalnom zastupljenošću, Milanović je kazao da to nije napisano u Dejtonu. Činjenice ga demantuju. Član 9. Dejtonskog ustava npr. kaže: “Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama BiH, u pravilu odražavaju sastav naroda BiH.” (Podvukao H. I.)

Također, u presudi Ljubić, koja je inače za hrvatsku stranu omiljena odluka Ustavnog suda BiH, kaže se da je “ustavotvorac u institucijama Bosne i Hercegovine uspostavio proporcionalnu zastupljenost Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda”. (Par. 49) Isto se kaže u ustavima entiteta.

S obzirom da je Ustavom BiH za Predsjedništvo i Dom naroda BiH propisan paritet (1+1+1 i 5+5+5), proporcionalna zastupljenost nije propisana za te institucije. Ali jeste za sve ostale: Vijeće ministara i druge države institucije i agencije (Sud, Tužilaštvo, Obavještajno-sigurnosna služba, Uprava za indirektno oporezivanje, itd.).

No, uprkos tome šta kažu Ustav i Ustavni sud, hrvatska strana, oličena u HDZ BiH, a potpomognuta hrvatskim državnim vrhom, ne želi o tome ni govoriti. HDZ ljubomorno čuva status quo, shodno kojem ima 33% državnih ministara, što je više nego što ima ijedna bošnjačka i srpska stranka (bez obzira koliko glasova dobije): npr. na početku trenutnog mandata, HDZ je dobio tri ministra u državnoj vladi, SNSD kao najveća srpska stranka - dvojicu, a SDP kao najveća bošnjačka stranka - jednog. Isto je bilo i u prošlom mandatu.

Diktat i dijalog

Također, HDZ se po pravilu udružuje sa srpskim strankama na državnom nivou, a svjež primjer toga je slučaj otvaranja GP Gradiška. Uprkos tome što je predstavnik Bošnjaka, kao konstitutivnog naroda, u Upravi za indirektno oporezivanje, bio protiv i uložio veto, HDZ i SNSD su zaobišli taj veto, te (nelegalno) otvorili granični prelaz, koristeći se prevlašću koju imaju kada su u pitanju rukovodeće pozicije u državnim ministarstvima, institucijama i agencijama.

Niko od dežurnih dušebrižnika (za prava konstitutivnih naroda) u Zagrebu nije reagovao na to, iako su hrvatski mediji iscrpno pisali o tome. Ta šutnja zvuči kao poruka da bi se Bošnjaci trebali pomiriti stanjem u kojem, srpsko-hrvatski savez, sa 66% pozicija suvereno vlada, čak u toj mjeri da se usuđuje zaobilaziti bošnjački veto. Tu imamo posla sa koncepcijom, po kojoj BiH nije ni građanska država (ne daj Bože!), ali ni država tri konstitutivna naroda, već država dva konstitutivna naroda.

Bošnjaci ne traže svu vlast u Bosni i Hercegovini, već onoliko koliko im kao konstitutivnom narodu pripada: paritet tamo gdje je propisan, proporcionalnu zastupljenost u ostalim institucijama. Ali hrvatska politika, oličena u HDZ BiH, predsjedavajućem Sabora Gordanu Jandrokoviću, Milanoviću, sudionicima skupa o trećem entitetu, sada Domovinskom pokretu jasno daje do znanja da ne želi dijalog, već svoje nezadovoljstvo bi da riješi diktatom Sarajevu. Princip je: ako ne uradite ono što vam mi kažemo, onda ćete…, pa se navode razne prijetnje: od blokade evropskog puta do jednostrane uspostave trećeg entiteta.

Još prije četiri godine, hrvatski premijer Plenković je objasnio da se na taj način “ne može privoljeti Bošnjake da pristanu na politički dogovor i kompromis o promjeni izbornog zakona”. Ali, iako se u pravilu suzdržavao od prijetnji, Plenković nije uspijevao da obuzda druge (npr. Jandrokovića, koalicione partnere iz DP-a) od slanja takvih poruka, niti je pokazao da ima sluha za nezadovoljstvo Bošnjaka i njihov zahtjev za proporcionalnom zastupljenošću, što je preduslov kompromisa.

Drugačiju politiku možda mogu voditi Sandra Benčić i Možemo, jer, iako postavljaju legitimno predstavljanje Hrvata u Predsjedništvu kao cilj, za razliku od Milanovića i desnice, ne nastupaju supremacistički; ne prijete i ne diktiraju (što, kako rekoh, u naslovu nije nevažno). Ne znam da li su, za razliku od Plenkovića, u stanju, osim onog što boli Hrvate, razumjeti i ono što boli Bošnjake, pa da zajedno sa trezvenim glavama u Sarajevu potraže rješenje na principu kompromisa. Sve ostalo je mučno gubljenje vremena.