Amerikanci nisu došli po novog visokog predstavnika. Došli su po novu politiku prema BiH. 

Najzanimljivije pitanje nakon propalog izbora novog visokog predstavnika nije zašto Antonio Zanardi Landi nije izabran. Pitanje je zašto su Sjedinjene Američke Države toliko snažno stale iza njega.

Ako se pogleda biografija italijanskog diplomate, teško je pronaći bilo kakvu direktnu vezu sa Marcom Rubiom ili američkom administracijom. Landi nije američki diplomata, nije čovjek iz Trumpovog kruga, niti se njegovo ime ranije vezivalo za američke političke strukture. Naprotiv, riječ je o veteranu italijanske diplomatije koji je službovao u Rusiji, Srbiji, Vatikanu i bio savjetnik italijanskog predsjednika. Njegova karijera više govori o staroj evropskoj tradicionalnoj diplomatiji nego o američkom uticaju.

Zato je vjerovatno pogrešno pitanje kakve veze Landi ima sa Amerikancima. Pravo pitanje je: kakvu vezu Landi ima sa novom američkom politikom prema Bosni i Hercegovini?

Posljednjih mjeseci Washington više puta šalje istu poruku. Era američkog „nation buildinga“ je završena. Nova administracija želi manje međunarodnog upravljanja, manje intervencionizma i više prebacivanja odgovornosti na domaće političke aktere. Američki predstavnici otvoreno govore da bi naredni visoki predstavnik trebalo da ima ograničeniju ulogu od svojih prethodnika.

U tom kontekstu Landi postaje logičan izbor.

Ne zato što je američki kandidat, nego zato što djeluje kao diplomata koji bi mogao predstavljati tranziciju iz ere visokih predstavnika sa širokim bonskim ovlaštenjima prema modelu u kojem OHR postepeno gubi političku težinu.

Nije slučajno da je američki državni sekretar Marco Rubio pred Kongresom govorio o italijanskom diplomati kao čovjeku koji bi mogao „donijeti stabilnost“ toj funkciji. Nije govorio o reformama, nije govorio o snažnijem OHR-u, nije govorio o korištenju bonskih ovlaštenja. Govorio je o stabilnosti.

A upravo tu može da počne problem. Očigledno je da značajan dio evropskih država nije želio da podrži takvu interpretaciju budućnosti OHR-a. Neuspjeh PIC-a nije bio spor oko jednog imena. Bio je to sukob dvije vizije Bosne i Hercegovine.

Prva kaže da je vrijeme da međunarodna zajednica počne izlaziti iz BiH, da OHR postane simbolična institucija i da domaći političari preuzmu punu odgovornost za ono što rade.

Druga smatra da je upravo sada prerano za takvo povlačenje. Da su političke tenzije previsoke, da institucije nisu dovoljno stabilne i da međunarodna zajednica još nema luksuz da se povuče sa scene.

Zato je zanimljiva ocjena političke analitičarke Tanje Topić data našem mediju da su predstavnici SAD-a u Sarajevo došli kao da je izbor već riješena stvar i da ostale članice PIC-a treba samo da potvrde njihov prijedlog. Ako je to tačno, onda je rezultat sastanka pokazao nešto što se rijetko viđa na Balkanu – da dio evropskih država ovog puta nije bio spreman slijediti Washington, piše Buka.

Američka reakcija nakon sastanka dodatno je pojačala taj utisak. Umjesto uobičajene diplomatske formulacije, iz Ambasade SAD-a stigle su otvorene kritike na račun evropskih partnera i upozorenje da bi Washington mogao preispitati svoju ulogu u međunarodnom prisustvu u BiH. Takav ton više govori o političkom porazu, potpomognut prijetnjom ( preispitivanje angažmana), nego o običnom nesporazumu među saveznicima.

Možda je zato najveća ironija cijele priče činjenica da se ovih dana najmanje raspravljalo o samom Antoniju Zanardiju Landiju.

Njegovo ime postalo je simbol mnogo većeg sukoba. Ne sukoba između Sarajeva i Banje Luke. Dodik i Konakovića, ili koga god.

Ovo je simbol sukoba između Washingtona i dijela evropskih prijestolnica o tome kakva Bosna i Hercegovina treba da bude nakon Kristijana Šmita.

Zbog toga propali izbor novog visokog predstavnika nije kraj priče.

To je tek prvi čin mnogo ozbiljnije rasprave o tome da li međunarodna zajednica odlazi iz Bosne i Hercegovine ili samo mijenja način na koji njome upravlja.