Odlazak Christiana Schmidta s pozicije Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu u maju 2026. godine otvorio je jedno od najosjetljivijih diplomatskih pitanja u postdejtonskoj historiji zemlje.

Iza naizgled rutinskog pitanja o njegovom nasljedniku kriju se šire geopolitičke razlike koje otkrivaju promjene prioriteta i strateških interesa ključnih međunarodnih aktera. U tom kontekstu, pozicija Ujedinjenog Kraljevstva privlači posebnu pažnju zbog kontinuiteta koji pokazuje prema ulozi OHR-a i provedbi Dejtonskog sporazuma.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Schmidtov odlazak i promjene u međunarodnim odnosima

Christian Schmidt je 11. maja 2026. godine podnio ostavku navodeći lične razloge. Istovremeno, pojedini medijski i analitički izvori ukazivali su na postojanje različitih pogleda između Washingtona i dijela evropskih partnera kada je riječ o budućoj ulozi OHR-a i određenim regionalnim političkim i ekonomskim pitanjima. Iako su motivi pojedinih aktera predmet različitih tumačenja, evidentno je da se rasprava o budućnosti OHR-a danas vodi u drugačijem međunarodnom okruženju nego prethodnih godina.

Samo nekoliko godina ranije dio evropskih političkih krugova zagovarao je postepeno zatvaranje OHR-a i veći fokus na proces evropskih integracija, dok su SAD i UK snažnije podržavali korištenje ovlasti visokog predstavnika. Današnja situacija pokazuje složeniju sliku u kojoj se unutar zapadnog savezništva pojavljuju nijanse u pristupu budućnosti međunarodnog nadzora u BiH.

Kontinuitet britanske politike

U tom kontekstu posebno se ističe kontinuitet britanske politike prema Bosni i Hercegovini. Bez obzira na promjene vlada u Londonu i šire geopolitičke okolnosti, podrška Dejtonskom sporazumu i ulozi OHR-a ostala je jedna od prepoznatljivih konstanti britanskog pristupa.

Zvanični stav UK vlade jasno je artikulisan u izjavi ambasadora Jamesa Kariukija pred Vijećem sigurnosti UN-a. London je ponovio podršku visokom predstavniku sa punim ovlaštenjima kao ključnom elementu civilne provedbe Dejtonskog sporazuma. Britanska pozicija ostaje jasna: dok uvjeti iz agende 5+2 ne budu ispunjeni, OHR zadržava važnu ulogu u institucionalnoj arhitekturi Bosne i Hercegovine.

Iza kulisa: dva kandidata, dvije vizije

Na sjednici Upravnog odbora PIC-a održanoj 3. i 4. juna 2026. godine nije postignut konsenzus o novom visokom predstavniku. Kao najozbiljniji kandidati spominjani su italijanski diplomata Antonio Zanardi Landi i francuski diplomata René Troccaz.

Ujedinjeno Kraljevstvo podržalo je kandidata kojeg su podržavale i Francuska i Njemačka, čime je pokazalo bliskost sa stavovima vodećih evropskih sila o potrebi očuvanja snažne međunarodne uloge u Bosni i Hercegovini. Iako više nije članica Evropske unije, Britanija u ovom pitanju ostaje blisko usklađena s velikim dijelom evropskih partnera.

Američka frustracija i evropski odgovor

Nakon neuspjeha da se postigne dogovor, Washington je upozorio da bi mogao preispitati svoju buduću ulogu u međunarodnom prisustvu u Bosni i Hercegovini. Evropska unija odgovorila je nastavkom konsultacija s ciljem približavanja stavova i pronalaska kandidata koji bi mogao osigurati širi međunarodni konsenzus.

Britanska pozicija pritom nije samo refleks podrške evropskim partnerima. Pojedini analitičari upozoravaju da izbor novog visokog predstavnika ima šire strateške implikacije za stabilnost regiona i budući odnos međunarodne zajednice prema Zapadnom Balkanu. Upravo zbog toga London nastavlja naglašavati važnost institucionalnog kontinuiteta i očuvanja mehanizama predviđenih Dejtonskim sporazumom.

Zašto je britanska pozicija važna

Kroz program podrške OHR-u za period 2025–2026. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo osigurava finansijsku i kadrovsku podršku radu ove institucije. Takva podrška pokazuje da britanska politika prema Bosni i Hercegovini nije ograničena samo na deklarativne izjave.

Istovremeno, britanski zvaničnici ukazuju na izazove koji i dalje opterećuju politički sistem Bosne i Hercegovine: blokade institucija, usporavanje reformi i političku retoriku koja produbljuje podjele. U tom kontekstu London smatra da instrumenti kojima raspolaže visoki predstavnik i dalje predstavljaju važan zaštitni mehanizam dejtonskog poretka.

Ipak, zagovornici snažnog OHR-a i njegovi kritičari različito tumače domet i opravdanost Bonskih ovlaštenja. Upravo zbog toga rasprava o budućnosti ove institucije ostaje jedno od ključnih političkih pitanja u zemlji.

Zajednički interes UK-a i EU

Brexit je razdvojio Ujedinjeno Kraljevstvo i Evropsku uniju na institucionalnom planu, ali kada je riječ o Bosni i Hercegovini, značajan stepen podudarnosti interesa i dalje postoji. Stabilna, demokratska i funkcionalna Bosna i Hercegovina ostaje zajednički interes i Londona i Brisela.

Konsultacije između EU i SAD o imenovanju novog visokog predstavnika nastavljene su i nakon posljednjeg sastanka PIC-a. U tom procesu britanski stav ostaje važan faktor u oblikovanju šire međunarodne pozicije prema Bosni i Hercegovini.

Domaći konsenzus kao uslov državne stabilnosti

Dok međunarodni akteri raspravljaju o budućem visokom predstavniku, pitanje koje se sve češće postavlja jeste postoji li unutar Bosne i Hercegovine dovoljno političkog konsenzusa o temeljnim principima na kojima bi trebala počivati budućnost države.

Stranke koje dijele opredjeljenje za evropski put Bosne i Hercegovine mogle bi pokazati veći stepen jedinstva kada su u pitanju pitanja od suštinskog državnog značaja. To prije svega uključuje dosljednu implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine, punu primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima te izvršenje konačnih i obavezujućih presuda Evropskog suda za ljudska prava.

Takav pristup ne podrazumijeva političko jednoumlje niti identične poglede na buduće ustavne reforme. Demokratsko društvo podrazumijeva različite političke programe i vizije razvoja države. Međutim, postojanje zajedničkog minimuma oko poštivanja ustavnog poretka, vladavine prava i evropskog puta moglo bi predstavljati važan signal međunarodnoj zajednici.

U trenutku kada se raspravlja o budućnosti OHR-a i međunarodnog angažmana, jasno artikulirana poruka domaćih političkih aktera da podržavaju suverenitet države, teritorijalni integritet i evropske integracije mogla bi ojačati kredibilitet Bosne i Hercegovine kao ozbiljnog partnera.

Pitanje budućeg visokog predstavnika nije samo test međunarodne zajednice nego i test političke zrelosti domaćih aktera. Što je jasniji domaći konsenzus o temeljnim principima funkcioniranja države, to će potreba za međunarodnom arbitražom dugoročno biti manja.

Zaključak

Pitanje izbora novog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu nije samo administrativno-diplomatsko pitanje — ono je ogledalo trenutnog stanja međunarodnog angažmana na Zapadnom Balkanu i unutrašnje političke dinamike same zemlje.

Britanska pozicija u ovom procesu pokazuje da kontinuitet i institucionalna dosljednost mogu biti vrijednosti po sebi, neovisno o širim geopolitičkim promjenama. London ostaje jedan od rijetkih međunarodnih aktera čiji pristup prema Bosni i Hercegovini nije doživio značajniju promjenu bez obzira na unutrašnje političke smjene ili vanjske okolnosti poput Brexita.

Ipak, dugoročna stabilnost Bosne i Hercegovine ne može počivati isključivo na međunarodnom nadzoru. Uloga OHR-a, ma koliko bila važna u određenim historijskim fazama, po svojoj je prirodi privremena. Ono što ostaje kao trajna potreba jeste izgradnja domaćeg institucionalnog kapaciteta i političke kulture koja poštivanje ustavnog poretka i vladavine prava ne tretira kao vanjski zahtjev, nego kao vlastiti interes.

U tom smislu, rasprava o budućnosti OHR-a i izboru novog visokog predstavnika mogla bi biti prilika — kako za međunarodnu zajednicu da redefiniše modalitete svog angažmana, tako i za domaće aktere da pokažu spremnost za preuzimanje veće odgovornosti za vlastitu državu.

Članak je pripremljen na osnovu zvanične izjave UK vlade pred Vijećem sigurnosti UN-a te dostupnih medijskih i analitičkih izvora o procesu imenovanja novog visokog predstavnika u periodu maj–juni 2026. godine.