Glumac Vlastimir Vlasta Velisavljević rođen je 28. jula 1926. godine u Beogradu.

U trenutku smrti Vlasta Velisavljević je imao 94 godine, a njegova životna priča nije nimalo laka, piše Nova.rs.

Naime, početak Drugog svjetskog rata je sa porodicom dočekao u Beogradu, a u vrijeme najveće gladi je s dvojicom drugara krao jabuke koje su Nijemci slali svojim vojnicima na Istočni front. Oni bi kroz rešetke velikim iglama probadali jabuke i kupili ih u vreće, pa ih kasnije prodavali Beograđanima. Sve dok ih Nijemci nisu uhvatili. Drugovi su se izvukli, a Vlasta je početkom 1943. godine sa samo 17 godina interniran u koncentracioni logor Dortmund Herde u Njemačkoj.

Foto:Screenshot

Kako je u tom trenutku bio mlad i zdrav, nisu ga odveli u gasnu komoru, već u radni logor. Tamo upoznaje majstora Bergmana, kojem je sin poginuo na frontu, i s njim postaje blizak. "Spaslo me je to što sam bio mlad i zdrav jer su me, umjesto da me pošalju u gasnu komoru, nacisti koristili kao radnu snagu u fabrici granata i oružja u Dortmundu. Jedan od majstora u toj fabrici uzeo me je za svog pomoćnika. Dao mi je njemačku propusnicu, koja mi je, kad sam već pobjegao iz logora, pomogla da se preko Minhena najprije dočepam Zagreba, a onda Zemuna i Beograda", ispričao je Velisavljević.

On mu je donosio ručak koji bi Vlasta podijelio s ostalima, dovodio ga je svojoj kući, te mu naposljetku i pomogao da 1944. godine pobjegne iz logora. Dao mu je njemačku propusnicu uz pomoć koje se preko NDH vratio u Beograd. Tu doživljava savezničko bombardovanje, glad i siromaštvo. Kada se rat završio, Vlasta i drugovi s kojima je ranije krao jabuke pokušavaju da pobjegnu u Ameriku. Međutim, u tome ne uspijevaju i Velisavljević biva uhapšen i odveden u zatvor na beogradskoj Adi. Pušten je nakon što je njegov otac molio vlasti da mu oslobode sina.

Foto:Nemanja Jovanović

O ratu i Nijemcima otvoreno je govorio.

„Kada smo imali policijski čas tokom vanrednog stanja zbog koronavirusa bilo je slično kao za vrijeme Nijemaca. To je duga i teška priča. Imao sam petnaestak godina. Bilo je loše. Ne znam ni odakle bih krenuo razgovor”, započeo je Vlasta svoju priču dramatičnim uvodom. “Dolaskom Nijemaca u Beograd prestalo je sve da funkcioniše u izvjesnoj mjeri. Oni su odmah aktivirali sve što su oni htjeli – od školstva pa nadalje. Izdali su odmah naredbe narodu, ali i Draži Mihailoviću i Titu. Ucijenili su i jednog i drugog, a onda izlijepili njihove slike po Beogradu. Bio je policijski čas. Nije se mnogo razlikovao od ovog koronskog. Za neke je dobro došao, ljudi su se vratili u svoje domove bez mogućnosti da izađu, šetaju, idu po kafanama… Bila je zabrana kretanja”, govorio je Vlasta i prisjećao se prvih ratnih zločina.

“Prvih dana, Nijemci su objesili jadne ljude kod Igumanove palate na Terazijama. Valjda da zaplaše građane. Ljudi su visili, dok su drugi sjedili u hotelu ‘Moskva’ i ispijali piće. Čim su vidjeli da ta vrsta zastrašivanja ne važi za Srbe, onda su ih skinuli s kanapa. Nisu birali da li su komunisti, ovo ili ono. Događali su se zločini neviđenih razmjera. To stoji tamo na ćošku palate – crni stub sa crnim slovima. Nažalost, ni danas im nismo napravili dostojan spomenik tu u znak sjećanja na te obješene seljake. Ne možeš da znaš o čemu se radi. Ni ko je tu, ni zašto”, prisjeća se Vlasta. Velisavljević je istakao da se on pridržavao svih pravila Nijemaca da bi sačuvao glavu. Kad naiđe kolona niz ulicu, kako kaže, dovoljno je da ga vojnik samo pogleda da pretrne od straha.

“Strahovali smo za život. Prvo, Nijemci su opasno izgledali. Kad naiđe kolona, kosti vas zabole od straha. Nije bilo potrebe da vas nešto plaše. Onaj njihov jeziv pogled je prestrašan. Neopisivo je. Međutim, bilo je i pitomih vojnika koji su nasred ulice svirali harmonike, ili brijali brkove. Strašno je bilo gledati kolonu srpskih zarobljenika koje su transportovali vozom u zarobljeništvo. Bilo je tu dosta strijeljanja, ubijanja i brojnih zločina. Daleko bilo! Ja se nisam plašio ropstva. Znate zašto? Nijemci su izdali naredbe koje su upozoravale šta će raditi. Ako biste se vi protivili, onda bi bilo svačega, tako da smo se moja porodica i ja svega pridržavali”, rekao nam je glumac.

Vlasta je istakao da je duboko žalio stradale Jevreje tokom rata, jer su bili njegovi dobri prijatelji. “Ubrzo je bila hajka na Jevreje, i to je ono što me je najviše dirnulo. To je jedini njemački potez koji me je dovodio do očaja. Stanovao sam na Dorćolu u jednom jevrejskom kraju. Imao sam svoje školske drugove. U mom dvorištu je bilo njih jedanaestoro Jevreja. A dvorište kô dvorište – jedna česma i drveni WC. Od rata idem stalno na jevrejsko groblje, vezan sam za njih. Od osnovne škole sam s njima. Saosjećam se u toj patnji njihovoj. Sve logore sam obišao i odao sjećanje na njih”, kaže Vlasta i dodaje da su oslobođenje Beograda dugo slavili.

Akademiju pozorišnih umjetnosti u Beogradu upisuje 1948. godine u klasi profesora Mate Miloševića. Otac se nije slagao s njegovim izborom profesije, ali je sve postalo drugačije kada ga je prvi put vidio na sceni. Kako je glumac kasnije ispričao, po završetku predstave u kojoj je on igrao, njegov otac je čak i zaplakao.

Foto: Promo

U to vrijeme družio se sa Slovencem Dušanom Majcenom, pukovnikom Jugoslovenske narodne armije (JNA) i načelnikom katedre na Višoj vojnoj akademiji. Majcen je bio staljinista, a s obzirom na to da su se takvi u to vrijeme progonili, Vlasta je, ne želeći da ga izda, ponovo završio u zatvoru.

Uhapšen je 1950. godine i odveden u zatvor na Banjicu, a odatle ga prebacuju na Goli otok. Tamo je proveo tri godine, a kasnije je otvoreno govorio o vremenu koje je tamo proveo. Pričao je da nije bilo lako, ali da se trudio da ne razmišlja o svojoj tragičnoj sudbini i da je uvijek nalazio opravdanje za svoje "dželate".

"Neću zaboraviti tu čuvenu ćeliju 17a na Banjici iz koje su me poslali na Goli otok. Bio je to najperfidniji mogući zatvor sa svim sredstvima za mučenje ljudi, a jedna od njih je bila i ta ćelija. Mala, uska, ne možeš da se ispraviš. Dijelio sam je sa ocem Voje Brajovića, Vukotom, koji je bio vojno lice i izjasnio se za Sovjetski Savez", ispričao je glumac jednom prilikom. Dok je bio tamo, na njegovu ženu su vršili pritisak da ga se odrekne, što je ona i učinila. Potom se preudala i otišla u Ameriku da tamo živi.

"Na moju ženu tih godina vršili su pritisak da me se odrekne. I odrekla me se. Ali me je i čekala, misleći da ću razumjeti i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Kako da nastavimo? To ne može. Nisam htio da joj oprostim", rekao je on svojevremeno.

U Beograd se vraća 1953. godine, ali zbog toga što je više puta bio u zatvoru, u pozorištu ga više nisu željeli, i to ne samo kao glumca. Naime, Vlasti je bilo zabranjeno čak i da gleda predstave za koje je imao karte. Zbog svih tih okolnosti, karijeru nastavlja u Tuzli i Mostaru, ali ne odustaje od namjere da se vrati u Beograd. Godinama kasnije odobrena mu je molba da se vrati i dobija angažman u Beogradskom dramskom pozorištu.

Ženio se tri puta, a više puta je naglašavao da mu je treći brak "najslađi", te da je žena ta koja "drži brak". Iz drugog braka ima ćerku Dubravku.

Kada mu je onkolog dijagnostikovao opaku bolest, odbio je zračenje i potražio drugo mišljenje. "Odbio sam, nisam htio da se zračim. Poslije silnog ubjeđivanja s tim mladim doktorom, na kraju sam ipak pristao da sutradan dođem na još jedan pregled. Sljedećeg jutra, tu u hodniku, naletio sam na njegovog starijeg kolegu, ljekara koji me je prepoznao s televizije. Popričali smo, pregledao me je, pogledao nalaz skenera. Vidim, čudi se čovjek. Pozvao je kolegu, onda i neku doktorku. 'Pa, vi nemate ništa!', rekao mi je", kazao je glumac tada.

Preminuo je 24. marta 2021. godine od posljedica koronavirusa. Sahranjen je na Svjetski dan pozorišta 27. marta 2021. godine u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Posljednju ulogu odigrao je u seriji "Nečista krv", a zanimljivo je da je bio vatreni navijač Crvene zvezde.

Vlastu Velisavljevića publika pamti po brojnim ulogama, a samo neke od njih ostvario je u filmovima i serijama kao što su "Zločin i kazna", "Pozorište u kući 2", "Otvorena vrata", "Grlom u jagode", "Golgota", "Tesna koža 2", "Bolji život", "Valjevska bolnica", "Nož", "Lavirint", "Mala noćna muzika", "Promeni me", "Seljaci", "Ono kao ljubav", "Švindleri", "Mamini sinovi", "Junaci našeg doba", "Klan", "Aleksandar od Jugoslavije" i drugim.