Ujutro 26. juna 1991. godine, jedinice 13. korpusa JNA napustile su svoje kasarne u Rijeci kako bi se uputile prema slovenskoj granici s Italijom. Taj potez odmah je izazvao snažnu reakciju lokalnih Slovenaca, koji su spontano organizovali barikade i proteste protiv postupaka JNA. General Marijan Čad u akciju je krenuo s 350 vojnika, 11 tenkova, pet oklopnih transportera i šest protivoklopnih oruđa bez odobrenja generala Konrada Kolšeka, tadašnjeg komandanta 5. armijske oblasti. Bez odobrenja iz Beograda za grublje akcije, jedinice JNA su se držale dosta suzdržano, piše Express.hr, prenosi Bosna.hr.

Hrvatska pokušala pomoći

U to vrijeme slovenska vlada već je provodila svoj plan preuzimanja kontrole nad graničnim prelazima republike i međunarodnim aerodromom Brnik. Osoblje na graničnim prelazima većinom su činili Slovenci, pa je slovensko preuzimanje kontrole uglavnom podrazumijevalo samo zamjenu uniformi i oznaka, bez borbi. To je, riječima Janeza Janše, učinjeno kako bi se „uspostavio naš suverenitet u ključnom trouglu: granica–carina–vazdušni nadzor“. Imalo je to i važne praktične posljedice. Granični prelazi bili su značajan izvor prihoda. Osim toga, preuzimanjem kontrole nad granicama Slovenci su mogli uspostaviti odbrambene položaje protiv očekivanog napada JNA. To je značilo da JNA mora ispaliti prvi metak. On je ispaljen 27. juna u 14:30 u Divači, od strane jednog oficira JNA.  

Još 1990. godine JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu odbranu, ali je Ljubljana, za razliku od Zagreba, uspjela uzeti dobar dio oružja sebi, dok je Hrvatska predala svoju TO izuzetno lako i bez otpora. Do ponoći 27. juna JNA je zauzela sve granične prelaze na italijansko-slovenskoj granici, skoro sve prelaze na austrijskoj granici i nove prelaze uspostavljene duž slovenske granice s Hrvatskom. Sljedećih dana TO Republike Slovenije zauzima sve granične prelaze te uništava i razbija jedinice JNA na tim mjestima. Uništen je 31 tenk, dva helikoptera i 230 borbenih vozila, bez većih gubitaka Teritorijalne odbrane. SFRJ je na raspolaganju imala nekih 22.000 vojnika, ali treba uzeti u obzir da se radilo o rezervistima i mladićima koji su se tamo zatekli na odsluženju vojnog roka i imali nizak moral. Komšije su u ratu imale 35.000 vojnika i 10.000 policajaca. U ratu je JNA imala 44 poginula i 184 teško ranjena vojnika. Poginulo je 19 Slovenaca, a 182 ih je ranjeno.

I Hrvatska i Slovenija su 25. juna proglasile nezavisnost. U Hrvatskoj je rat počeo 1. marta 1991. godine napadom na Pakrac. Nemiri u Sloveniji nisu prošli neprimijećeno ni u Hrvatskoj. Tako su stanovnici Travnog u Novom Zagrebu blokirali kasarnu “Maršalka” kako bi spriječili slanje dodatnog kontingenta JNA koji je krenuo u ispomoć jedinicama u Sloveniji koje su naišle na oštar otpor. Pred Maršalkom je bilo napeto od prvog dana rata u Sloveniji, a sve je eskaliralo 2. jula 1991. godine kada su Zagrepčani pokušali spriječiti kolonu tenkova da krene u napad na Sloveniju. Tenkovi su popodne krenuli iz kasarne, a građani su ih gađali čime god su mogli. Letjele su kamenice, Molotovljevi kokteli, grane, grede i sve što im se našlo pri ruci. Nažalost, u sukobu je poginuo Raveno Čuvalo, a vojska je u jednom trenutku zapucala po okolnim zgradama.  

Neuobičajeno kratak rat

Kada se uporedi sa sukobima u drugim republikama (Hrvatska – četiri godine, BiH – tri godine, Kosovo – godinu dana), rat u Sloveniji je kratko trajao. Uvriježeno je mišljenje da je JNA, koja je 1991. postala produžena ruka Miloševićevih ekspanzionističkih sanjarenja, odlučila pustiti Sloveniju iz zajedničke federacije jer u njoj nije postojao značajan srpski nacionalni korpus kakav je bio u Hrvatskoj i BiH, gdje su živjeli milioni Srba. Slovenci su također bili dobro svjesni da vlada Slobodana Miloševića u Srbiji nije bila osobito zabrinuta zbog slovenske nezavisnosti, s obzirom na to da u Sloveniji gotovo i nije bilo značajne srpske manjine.  

Dana 30. juna, ministar odbrane, general Kadijević, predložio je Predsjedništvu SFRJ opsežan napad na Sloveniju kako bi se slomio neočekivano snažan otpor. No, srpski predstavnik Borisav Jović šokirao je vojni vrh izjavom da Srbija ne podržava dalju vojnu akciju protiv Slovenije. U tom trenutku Srbija je bila znatno više usmjerena na situaciju u Hrvatskoj; čak i prije završetka rata u Sloveniji, jedinice JNA već su se premještale za nadolazeći rat u Hrvatskoj.  

Prema novinaru Hermannu Tertschu, koji je direktno izvještavao s tog ratišta:

“Slabo vojno raspoređivanje savezne vojske imalo je samo dva razloga: vanjsku kozmetiku – kako bi se tvrdilo da Beograd brani međunarodne granice – i prikupljanje imovine iz svojih baza u Sloveniji, osobito s granica s Austrijom i Italijom. Dana 25. juna proglašena je nezavisnost ove etnički homogene republike, bez vjerskih manjina i bez ikakve srpske ostavštine. Dana 7. jula, nakon što su prikupili imovinu i dokumente iz kasarni, Jugoslovenska vojska – u stvarnosti već pansrpska – napustila je Sloveniju, za koju Milošević i njegovi generali nisu ni najmanje marili.”