Pred Višim sudom u Beogradu u utorak, 30. juna, nastavlja se suđenje nekadašnjim pripadnicima vojne policije Vojske Republike Srpske za svirepi zločin počinjen u ljeto 1992. godine. I dok porodice žrtava duže od tri decenije čekaju pravdu za 78 ubijenih bošnjačkih civila u ključkom naselju Velagići, suđenja u Srbiji se suočavaju s konstantnim opstrukcijama advokata, ignorisanjem medija i sistemskim odugovlačenjem. Hoće li žrtve koje su pred egzekutore izašle s bijelim zastavama ikada dobiti sudski epilog? Beogradski portal Peščanik donosi detaljnu analizu ovog procesa, a tekst u nastavku prenosimo u cijelosti:

U Višem sudu u Beogradu se u utorak, 30. juna nastavlja suđenje nekadašnjim pripadnicima vojne policije Vojske Republike Srpske Iliji Krčmaru, Svetislavu Račiću, Željku Bajiću, Nikoli N. Ćuku i Nikoli D. Ćuku.

Oni su optuženi da su sa Boškom Unčaninom, Draganom Despotom i Marinkom Miljevićem, kojima se za isti zločin sudi pred Sudom BiH, 1. juna 1992. godine u mjestu Velagići, u opštini Ključ, ubili najmanje 78 bošnjačkih civila.

U optužnici Tužilaštva za ratne zločine u Srbiji, koja je podignuta 18. aprila 2023. godine, imena optuženih su anonimizovana, ali se ona ipak znaju na osnovu izvještaja novinara sajta detektor.ba i nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo.

Tužilaštvo u Beogradu u optužnici navodi da su petorica optuženika i tri osobe kojima se sudi u BiH, 1. juna 1992. godine u mjestu Velagići u opštini Ključ u BiH, ispred osnovne škole „Radenko Stojnić“ u Velagićima, naoružani i u uniformama obezbjeđivali to mjesto koje je bilo vojni punkt.

Svi muškarci bošnjačke nacionalnosti iz nekoliko sela u okolini Velagića, precizira Tužilaštvo, pozvani su da dođu na vojni punkt. Oni su se odazvali pozivu „krećući se u koloni i noseći bijelu zastavu i čaršafe“.

U večernjim satima bili su zaustavljeni, a potom zatvoreni u školu „Radenko Stojnić“. Kasnije su, ukazuje tužilaštvo, optuženici istjerali zatvorene civile ispred škole i naredili im da se postroje u dva reda. Optuženici su potom, pucajući iz automatskog oružja, ubili najmanje 78 bošnjačkih civila.

Njihova tijela su, dodaje tužilac, kamionima prevezena i pokopana u masovnu grobnicu, iz koje su ekshumirana u oktobru 1996. godine.

Tužilaštvo BiH je zbog zločina u Ključu podiglo optužnicu u novembru 2020. godine, ali su Krčmar, Račić, Bajić, Nikola N. Ćuk i Nikola D. Ćuk bili nedostupni pravosudnim organima BiH zato što su srpski državljani i nalazili su se na teritoriji Srbije.

Zato je optužnica protiv petorice srpskih državljana ustupljena pravosudnim organima Srbije, pa se Unčaninu, Miljeviću i Despotu sudi u BiH, dok je u Srbiji suđenje za zločin u Velagićima počelo u novembru 2023. godine.

Na prvom pretresu svi optuženi rekli su da se ne osjećaju krivima i da ne žele da odgovaraju na pitanja. Za zločin u Velagićima, po svemu sudeći, ima više od 80 svjedoka – to je, prema izvještaju Fonda za humanitarno pravo, javnost mogla da sazna na jednom od pretresa kada je advokatica Ilije Krčmara predložila da se iz spisa predmeta izdvoje zapisnici sa izjavama 81 svjedoka, uz obrazloženje da su date bez prisustva optuženih i njihovih branilaca.

Tražila je i da se izdvoje iskazi optuženih koje su dali bez prisustva branilaca, ali je tužilac skrenuo pažnju da su svi iskazi uzeti u skladu sa zakonom i podsjetio da je riječ o postupku koji je preuzet iz BiH.

Na narednim pretresima dešavalo se ono na šta već godinama ukazuje Fond za humanitarno pravo: sudski postupci za ratne zločine u Beogradu se odugovlače, optuženi i advokati se često ne pojavljuju na pretresima, koji se onda u nedogled odlažu.

Mnogi svjedoci, budući da je riječ o zločinima koji su se dogodili prije više od 25 godina, tokom sudskih postupaka umiru. Upravo to se dešava i na suđenju za zločin u Velagićima, i tužilac je, kao što je barem jednom i uradio tokom ovog suđenja, samo mogao da predloži da se u dokaznom postupku izvrši uvid u iskaz preminule svjedokinje.

Oko godinu dana od početka suđenja, 20. septembra 2024. godine, iskaz je dao svjedok tužilaštva Goran Amidžić, nekadašnji komandir voda vojne policije. Rekao je da je u vodu imao 18 policajaca, među kojima su bili i optuženi. I on je potvrdio da su 1. juna 1992. godine na kontrolni punkt u grupama dolazili bošnjački civili da predaju oružje.

Namjeravao je da ih prebaci u Ključ, ali su dvojica vojnika odmah ubila šest civila. Potom je Iliji Krčmaru rekao da pripazi na preostale civile dok se on ne vrati iz Ključa, gdje je od teritorijalne odbrane htio da traži autobuse kojima bi Bošnjaci bili prebačeni u Ključ. Kada se vratio, civili koje je ostavio Krčmaru bili su ubijeni.

Sud će, kada bude donosio presudu za ovaj zločin, imati na umu između ostalog ovo svjedočenje kao i iskaz Mirsada Derviševića, koji je pred sudom u Beogradu kazao da je na poziv srpske vojske sa svojim ocem otišao do osnovne škole u Velagićima. Rekao je da je kod škole bilo mnogo pripadnika srpske vojske i policije, među kojima i optuženi Svetislav Račić. Bošnjačkim civilima, naveo je svjedok, naređeno da u jednu kutiju stave dokumenta i novac koji su imali kod sebe.

Njegovog oca su stavili u grupu u kojoj su bili stariji muškarci, a njega su ispitivali pripadnici Vojske Republike Srpske. Od gotovo sigurnog ubistva spašen je sasvim slučajno, pošto se pojavio jedan policajac koji je rekao da Derviševića treba da odvede u policiju u Ključ. Svjedok je kasnije saznao da su civili koji su sa njim došli u Velagiće ubijeni i da je među njima i njegov otac.

Na narednim pretresima uslijedila su svjedočenja još nekoliko svjedoka, među kojima je i Fahrudin Ćemal, čiji su bratanac i rođak među ubijenim civilima.

Na odugovlačenje suđenja za ratne zločine nerijetko utiče i ponašanje advokata koji se jednostavno ne pojave na pretresu, pa tako 29. maja 2025. godine na sud nije došao branilac Željka Bajića, zbog, kako je naveo u podnesku – nedavne hirurške intervencije.

Nije obezbijedio zamjenu, a iz dokumentacije se moglo zaključiti da je intervencija završena 20. maja 2025. godine. Sud je ocijenio ponašanje advokata kao nekorektno, a pretres je još jednom odložen.

Na jednom od sljedećih pretresa nije se pojavio jedan od optuženika – jer je povrijedio nogu. Još jedan pretres je odložen jer se ponovo nije pojavio branilac Željka Bajića, pošto mu je, kako je navedeno, klijent otkazao punomoćje.

To je učinio iako je predsjednica sudskog vijeća naglasila da ima zakonsku obavezu da zastupa klijenta 30 dana od dana otkazivanja punomoćja. Niko od prisutnih branilaca tog dana nije htio da zastupa Bajića, uprkos tome što je bila uspostavljena video-konferencijska veza sa Opštinskim sudom u Sanskom Mostu, odakle je trebalo da svjedoče tri svjedoka. Pretres je zbog toga još jednom odložen.

Na jednom od pretresa svjedočio je Draženko Ćuk, rođak optuženika Nikole N. Ćuka i Nikole D. Ćuka. Fond za humanitarno pravo navodi da je najprije rekao da ostaje pri iskazu koji je dao 2018. godine pred Tužilaštvom BiH, a potom da baš ništa ne zna o onome što se dogodilo 1. juna 1992. godine.

Na pitanje predsjednice sudskog vijeća kako je onda pred Tužilaštvom BiH mogao da govori o tome, svjedok je, kao da je riječ o nevažnom događaju, rekao: „Šta sam rekao tada, volio bih da znam.“

Ta rečenica, koja se može tumačiti i kao zanemarivanje ili poricanje činjenice da je riječ o suđenju za ubistvo 78 ljudi, metafora je ne samo ovog procesa, nego i mnogih drugih suđenja za ratne zločine koja su u toku pred Višim sudom u Beogradu. Među njima je i suđenje za ubistvo 1.313 Bošnjaka 1995. u selu Kravica kod Srebrenice, za koje je optužnica podignuta prije punih deset godina. Za ubistvo više od 140 albanskih civila u selima Ćuška, Ljubenić, Pavljan i Zahać na Kosovu 1999. godine optužnica je podignuta prije 16 godina.

Tokom suđenja, od kojih neka traju više od decenije, umiru i žrtve i svjedoci i optuženici, i ne nazire se trenutak kada će presuda konačno biti izrečena. Mnogi preživjeli svjedoci i porodice žrtava već su u podmaklim godinama, umorni od dugih suđenja, koja za njih postaju agonija, a ne nada da će odgovorni za ubistva, protjerivanja, silovanja, prebijanja i mučenja njihovih bližnjih za to biti i osuđeni.

Mjesta za publiku u sudnicama uglavnom su prazna; tamo su redovno samo predstavnici nekoliko nevladinih organizacija, međunarodnih institucija i par novinara.

Redakcije godinama nisu zainteresovane da odrede novinara koji će redovno pratiti ta suđenja jer to, kako je u jednom neformalnom razgovoru rekla urednica jednog portala u Srbiji, „niko ne čita“ i ne donosi „klikove“ – taj, u mnogim medijima danas ključni motiv bavljenja novinarstvom.

Posljedica je da šira javnost u Beogradu ne zna da se u gradu u kome žive sudi za masovna ubistva civila tokom ratova devedesetih godina. O nekim od tih suđenja se na internetu može pronaći poneki tekst, dok o zločinu u Ključu gotovo da nema izvještaja.

Pred sudom 30. juna trebalo bi da svjedoče tri svjedoka, ali je, naravno, pitanje da li će pretres biti održan. Gotovo 80 ubijenih civila koji su na vojni punkt došli u koloni, noseći bijelu zastavu i čaršafe zaslužuju da se barem nekad skrene pažnja da se za taj zločin i u BiH i u Beogradu konačno vode sudski procesi.