Trideset godina nakon što je rat razorio zemlju, bosanski igrači su, po prvi put, stigli do nokaut faze turnira. Ipak, samo ovo postignuće ne objašnjava zašto su Bosanci od St. Louisa do Stockholma i od Sarajeva do Sydneya toliko posvećeni uspjehu tima. Gotovo preko noći, tim je postao utjelovljenje alternativne budućnosti za zemlju koju još uvijek razara nacionalistička politika, piše Arminka Helić za Time. 

Generacija Bosanaca rođena u inozemstvu

U svakom pogledu, ovo je tim koji ne bi trebao postojati. Godine 1995. više od 8.000 bosanskih muškaraca i dječaka ubijeno je tokom genocida u Srebrenici. Nekoliko igrača koji će ove sedmice izaći na teren za Bosnu su djeca preživjelih tog genocida. Drugi su djeca porodica koje su raseljene etničkim čišćenjem. Igrači poput Esmira Bajraktarevića pripadaju generaciji rođenoj u inostranstvu jer su njihovi roditelji izbjegli nezamislivo nasilje i obnovili svoje živote na mjestima koja nikada nisu očekivali da će nazvati domom. Rođen u Wisconsinu od roditelja iz Srebrenice, Bajraktarević je govorio o tome kako nosi bolnu historiju Bosne "u svojoj krvi".

To se također odražava i na kulturu koja okružuje tim. Tekst neslužbene himne Dubioze Kolektiv za Svjetsko prvenstvo "Ja sam iz Bosne - Odvedi me u Ameriku" je zarazan i duhovit, ali također nosi prizvuk istine. Refren pjesme, "Odvedi me do Zlatnih vrata; asimilovat ću se", obuhvata paradoks modernog identiteta Bosne. Dijaspora stvorena ratom je, ironično, postala jedna od najvećih nacionalnih snaga Bosne i Hercegovine. Mladići odrasli u Sjedinjenim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Holandiji i drugdje odabrali su da predstavljaju zemlju koju su prvi put upoznali kroz porodične priče o boli i gubitku. Njihova predanost je podsjetnik da je nacionalni identitet više od mjesta rođenja. Radi se o pripadnosti.Više od trideset godina, politički život Bosne i Hercegovine organizovan je oko upravljanja etničkim razlikama. Dejtonski mirovni sporazum okončao je rat 1995. godine, ali je i ugradio etničku pripadnost kao organizacijski princip politike. Taj kompromis osigurao je mir. Međutim, vremenom je nagradio političare koji traže funkciju na osnovu etničkog identiteta, a ne kompetencije, i koji ostaju na vlasti šireći strah i razdor.

Nacionalna fudbalska reprezentacija funkcioniše po potpuno drugačijem principu. Niko ne zaslužuje mjesto u timu zbog svoje etničke pripadnosti. Igrači se biraju jer su najbolji. Pozicija se stiče visokim performansama. Autoritet je u rukama menadžera Sergeja Barbareza, bivšeg reprezentativca Bosne i Hercegovine, čiji je zadatak izgraditi najjači mogući tim, a ne balansirati konkurentske političke grupe. Na terenu, Bosna i Hercegovina postaje nešto što joj je njena politika prerijetko dozvoljavala da bude: meritokracija.

Tim također utjelovljuje građanski ideal koji je uglavnom odsutan iz bosanske politike. Predstavlja jednu zemlju, a ne konkurentne konstitutivne narode i etničke grupe, što pomaže objasniti zašto tako duboko odjekuje širom Bosne i među njenom dijasporom.

Vizija zemlje zasnovana na zajedničkom cilju

Posmatrajući igrače - i oduševljene mase svih porijekla koje su ispunile ulice nakon kvalifikacija - ne može se a da se ne primijeti da su postigli nešto što bosanska politička klasa još uvijek teško može zamisliti: viziju zemlje zasnovanu na zajedničkom cilju.

Na terenu, igrači ne dodaju loptu kolegi muslimanskom Bošnjaku, pravoslavnom Srbinu ili katoličkom Hrvatu. Dodaju saigraču koji je najbolje pozicioniran da postigne gol za svoju zemlju. To zvuči očigledno. U političkom sistemu organizovanom oko podjela, to je revolucionarno.

Izvještaji da su vlasti u nekim gradovima pod pretežno srpskom kontrolom nastojale obeshrabriti ili ograničiti javne projekcije i proslave nastupa nacionalnog tima na Svjetskom prvenstvu su otkrivajući. Nogometni tim sposoban da okupi građane predstavlja izazov za politički projekat izgrađen na držanju ljudi odvojeno.