Bosna i Hercegovina danas, 1. jula, igra protiv Sjedinjenih Američkih Država na stadionu u zaljevu San Francisca, u osmini finala Svjetskog prvenstva. Tridesetak godina nakon rata koji je razorio zemlju, bh. reprezentacija je prvi put stigla u nokaut fazu turnira – izuzetan sportski uspjeh koji, međutim, ne objašnjava zašto su Bosanci od Sent Luisa do Stockholma i od Sarajeva do Sydneyja toliko emotivno vezani za ovaj tim. Gotovo preko noći, reprezentacija je postala simbol alternativne budućnosti zemlje koju i dalje razdiru nacionalistička politika, piše ugledni američki magazin Time.

Ovo je, zapravo, tim koji po svim logikama ne bi trebao ni postojati. Godine 1995. u genocidu u Srebrenici ubijeno je više od 8.000 bosanskih muškaraca i dječaka. Nekoliko igrača koji će ove sedmice nastupiti za Bosnu i Hercegovinu djeca su preživjelih tog genocida. Drugi su djeca porodica raseljenih etničkim čišćenjem. Igrači poput Esmira Bajraktarevića pripadaju generaciji rođenoj u inostranstvu jer su njihovi roditelji pobjegli od nezamislivog nasilja i iznova izgradili živote na mjestima za koja nikada nisu očekivali da će im postati dom. Bajraktarević, rođen u Wisconsinu roditeljima porijeklom iz Srebrenice, govorio je o tome kako bolnu historiju Bosne nosi "u krvi".

To se odražava i u kulturi koja prati reprezentaciju. Stihovi neslužbene himne Dubioze Kolektiv za Svjetsko prvenstvo, "I Am from Bosnia – Take Me to America", duhoviti su i lako pamtljivi, ali nose i zrno istine. Refren pjesme, u kojem se pjeva o odlasku na Golden Gate uz obećanje asimilacije, oslikava paradoks savremenog bosanskog identiteta. Dijaspora nastala ratom ironično je postala jedna od najvećih nacionalnih snaga Bosne i Hercegovine. Mladići odrasli u Sjedinjenim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj i drugim zemljama odlučili su predstavljati državu koju su prvo upoznali kroz porodične priče o bolu i gubitku. Njihova posvećenost podsjeća da nacionalni identitet znači više od mjesta rođenja – riječ je o pripadnosti.

Meritokratija na terenu

Više od trideset godina politički život Bosne i Hercegovine organizovan je oko upravljanja etničkim razlikama. Dejtonski mirovni sporazum okončao je rat 1995. godine, ali je etnicitet ugradio kao osnovni princip politike. Taj kompromis je osigurao mir, no s vremenom je nagrađivao političare koji vlast osvajaju na osnovu etničkog identiteta, a ne kompetencije, i koji se na vlasti održavaju širenjem straha i podjela.

Nacionalna fudbalska reprezentacija funkcioniše po sasvim drugačijem principu. Niko ne dobija mjesto u timu zbog etničke pripadnosti – pozicija se zaslužuje visokim učinkom. Ovlaštenje ima selektor Sergej Barbarez, nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine, čiji je zadatak da izgradi najjači mogući tim, a ne da balansira suprotstavljene političke interese. Na terenu, Bosna i Hercegovina postaje ono što njena politika prerijetko dopušta – meritokratija.

Reprezentacija oličava i građanski ideal koji u bosanskoj politici uglavnom izostaje. Predstavlja jednu državu, a ne suprotstavljene konstitutivne narode i etničke skupine, što objašnjava zašto toliko odjekuje širom Bosne i u dijaspori.

Posmatrajući igrače – i razdragane građane svih pripadnosti koji su nakon plasmana ispunili ulice – teško je ne primijetiti da su ostvarili nešto što bosanska politička klasa i dalje teško zamišlja: viziju države zasnovanu na zajedničkom cilju. Na terenu, igrači ne dodaju loptu saigraču zato što je Bošnjak, pravoslavni Srbin ili katolički Hrvat – dodaju je onome ko je najbolje pozicioniran da postigne gol za svoju zemlju. To zvuči jednostavno. U političkom sistemu izgrađenom na podjelama, to je revolucionarno.

Strah od zajedničke radosti

Izvještaji da su vlasti u pojedinim, pretežno srpskim gradovima u entitetu RS pokušale obeshrabriti ili ograničiti javna prikazivanja utakmica i proslave uspjeha reprezentacije, dovoljno govore sami za sebe. Fudbalski tim koji okuplja građane predstavlja izazov za politički projekat izgrađen na razdvajanju ljudi.

Esmir Bajraktarević, drugi slijeva, slavi sa saigračima nakon što je postigao drugi gol svoje ekipe tokom kvalifikacione utakmice za Svjetsko prvenstvo 2026. u grupi H između Bosne i Rumunije u Zenici, Bosna i Hercegovina, subota, 15. novembra 2025. (foto: Armin Durgut—AP)

Svako spontano slavlje pod zastavom Bosne i Hercegovine dovodi u pitanje centralnu tezu etničkih nacionalista – da narodi ove zemlje nemaju zajedničku budućnost. No, kako je neko jednom rekao, politika koja se plaši radosti duboko je nesigurna u sebe.

Fudbal ne može riješiti ustavnu blokadu Bosne i Hercegovine. Ne može reformisati institucije, ojačati vladavinu prava niti zaustaviti odlazak mladih koji traže priliku u inostranstvu. Bilo bi naivno vjerovati da može. Ali može pokazati da zasluga može pobijediti i da su građani, kada se ujedine oko zajedničkog cilja, jači od bilo kojeg uskog političkog projekta.

Širom Bosne i njene dijaspore, djeca danas otkrivaju heroje čije najveće dostignuće nije samo pobjeda u fudbalskoj utakmici, već dokaz da talenat vrijedi više od identiteta i da vodstvo može ujediniti umjesto da dijeli. Ova generacija bosanskih fudbalera – Džeko, Lukić, Dedić, Vasilj i mnogi drugi – naslijedila je sjećanje na rat, ali ne i njegovu unazadnu logiku.

Šta god se dogodilo na terenu, ovi igrači su već promijenili svoju zemlju. Ne zato što su stigli do osmine finala Svjetskog prvenstva, nego zato što su pokazali da budućnost Bosne ne mora biti zarobljenik njene prošlosti. Devedeset minuta u komadu, ponudili su viziju Bosne i Hercegovine u kojoj zasluga nadjačava podjelu, povjerenje pobjeđuje strah, a zajednički građanski identitet dobija priliku da procvjeta.

To je više od fudbalske lekcije. To je politička lekcija. Neka pobijedi.