Dok čekamo posebnu sjednicu Narodne skupštine entiteta RS, koju vladajući režim najavljuje povodom najnovije odluke dva člana Predsjedništva BiH (iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda) kojom su preglasali člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda u vezi Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika u BiH, korisno je podsjetiti javnost na pogrešnu sliku koja se stvara o tome ko ima konačnu riječ u ovakvim slučajevima.

Šta tvrdi vladajući režim

Režim u entitetu RS se naročito utrkuje u ovakvim i sličnim prilikama tvrdeći da će se ustavni spor ove vrste konačno riješiti u Narodnoj skupštini, ako ona dvotrećinskom većinom glasova svojih zastupnika potvrdi veto koji član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda stavi na odluku ostala dva člana Predsjedništva kojom je preglasan.

Nažalost, ta tvrdnja ne odgovara istini, jer u tom slučaju konačnu riječ može imati Ustavni sud BiH, a ne entitetski parlament, iz razloga koji slijede u nastavku teksta.

Korijene tih razloga treba tražiti u grešci koju je svojevremeno učinio Slobodan Milošević, kao apsolutni gospodar srpske delegacije tokom pregovora u Dejtonu 1995. godine, jer je u tom svojstvu pristao na ono što piše u Ustavu BiH u vezi nadležnosti Ustavnog suda BiH. On je pristao, a s njim i kompletna srpska delegacija, da u Ustavu BiH bude propisano (član VI.3) da je Ustavni sud BiH jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po Ustavu BiH između BiH i jednog od entiteta.

Ko zapravo ima konačnu riječ

Ovakva odredba Ustava BiH daje krajnju nadležnost Ustavnom sudu BiH da odluči o bilo kojem sporu između BiH i entiteta, što znači da to može biti i spor između BiH i entiteta RS o tome da li je u skladu sa Ustavom BiH odluka Narodne skupštine entiteta RS kojom je ta skupština potvrdila veto člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda na odluku ostala dva člana Predsjedništva koji su ga preglasali — kao što je slučaj sa najnovijom odlukom o imenovanju članova Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika u BiH.

Da bi Ustavni sud BiH došao u poziciju da odlučuje o takvom ustavnom sporu, potrebno je, prema Ustavu BiH, da samo jedan član Predsjedništva (u ovom slučaju iz reda bošnjačkog ili hrvatskog naroda), ili predsjedavajući Vijeća ministara BiH, ili predsjedavajući, odnosno zamjenik predsjedavajućeg domova Parlamentarne skupštine BiH, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg od domova Parlamentarne skupštine BiH, odnosno jedna četvrtina bilo kojeg od domova zakonodavnog organa entiteta, pokrene svojim zahtjevom takav ustavni spor pred Ustavnim sudom BiH.

U tom slučaju Ustavni sud BiH, a ne entitetski parlament, ima konačnu riječ, što znači da je, pravno gledano, ta odluka i u ovim sporovima krajnja i konačna. Ta odluka može biti takva da njome Ustavni sud BiH proglasi neustavnom odluku Narodne skupštine entiteta RS kojom je podržan veto člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda na odluku ostala dva člana Predsjedništva kojom je preglasan, kao u ovom najnovijem slučaju oko imenovanja članova Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika u BiH.

Tako stoje stvari gledano iz ugla normi Ustava BiH. Ovaj tekst stoga ne treba shvatiti kao apologiju svemu tome, već samo kao kratko podsjećanje na to šta su oni koji su tada vodili srpsku delegaciju prihvatili u Dejtonu 1995. godine, iako nisu morali — jer su ovakve odredbe o nadležnosti Ustavnog suda BiH tada mogle biti izostavljene. Nažalost, nisu, pa sada imamo jednu, po entitet RS, sumornu ustavnopravnu stvarnost.

Piše: Dr Milan Blagojević
Izvor: RTV BN