Hrvatski mediji s velikom pažnjom ispratili su sinoćnji nastup fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine i bolan poraz od Sjedinjenih Američkih Država na Svjetskom prvenstvu. Jutarnji list objavio je izuzetno emotivan tekst u kojem se osvrće na suze selektora Sergeja Barbareza, ali i na činjenicu da su Zmajevi, uprkos ispadanju sa Mundijala, vratili ono najvažnije – vjeru i ponos nacije. Njihovu analizu utakmice prenosimo u cjelosti.

Bosna i Hercegovina više nije na Svjetskom prvenstvu. Zaustavila ju je reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država, koja je potpuno zasluženo slavila 2:0 i izborila osminu finala. Međutim, dok su američki fudbaleri slavili veliki uspjeh, najjača slika večeri nije bio ni rezultat, ni gol Folarina Baloguna, ni njegov kasniji crveni karton. Najjača slika bile su suze Sergeja Barbareza i mnogih njegovih igrača, kao i brojnih bh. navijača na tribinama.

Bile su to suze čovjeka koji je sanjao da će svoju Bosnu i Hercegovinu odvesti još jedan korak dalje, ali i čovjeka koji je svjestan da je ovoj reprezentaciji vratio nešto što je godinama nedostajalo – vjeru i ponos. Zato je nakon utakmice rekao da su to, uprkos porazu, bile suze radosnice.

Amerikanci su bili bolja ekipa. Organizovaniji, brži i konkretniji. Bosna i Hercegovina je tokom cijele utakmice teško pronalazila put do protivničkog gola. Edin Džeko i društvo gotovo da nisu uspijevali pronaći prostor između čvrstih američkih linija, čak ni nakon što je strijelac i do tada najbolji američki igrač Balogun u 64. minuti, zbog neopreznog i opasnog starta na Tariku Muharemoviću, dobio direktan crveni karton.

Pola sata s igračem više na Svjetskom prvenstvu velika je prednost. Međutim, Bosna i Hercegovina je nije uspjela iskoristiti. Nije stvorila pravi pritisak, nije ozbiljnije zaprijetila i na kraju je dočekala novi udarac. Malik Tillman u 82. minuti zabio je za konačnih 2:0 i ugasio posljednju nadu.

Amerikanci su stoga neupitno zaslužili prolaz. Nisu paničarili ni s desetoricom, nisu izgubili organizaciju igre i dočekali su svoju priliku. Argentinac Pochettino definitivno je posložio Amerikance i stvorio ekipu koja ima čvrstinu i kad ne igra svoj najbolji fudbal. Bosna i Hercegovina za takvog protivnika nije pronašla odgovor.

"Naravno da nešto nedostaje kada izgubite. Imali smo kontrolu u prvom poluvremenu, a onda primili gol nakon vlastite greške. U nastavku smo pokušali sve, ali nije išlo. Ponosan sam na ove mlade momke, sve ih iskreno volim. Tužan je dan, ali vjerujem da smo napravili nešto veliko i da ćemo iz ovoga izaći još jači", rekao je Barbarez.

Njegove riječi možda najbolje opisuju cijeli turnir Bosne i Hercegovine. Niko nije očekivao da će ova reprezentacija otići do kraja, ali pokazala je igru i borbeni duh koji je kompletnu naciju bacio u trans. Upravo zato poraz boli, ali ne ostavlja gorak okus beznađa.

Realan je bio i kapiten Edin Džeko.

"Dali smo sve od sebe. Nažalost, idemo kući, ali moramo biti ponosni na ono što smo napravili. Drugi gol nismo smjeli primiti. Nakon crvenog kartona imali smo inicijativu, ali nas je taj gol potpuno presjekao."

Na pitanje da li je ovo bila njegova posljednja utakmica u dresu Bosne i Hercegovine nije dao konačan odgovor.

"Vidjet ću hoću li nastaviti igrati za reprezentaciju."

I golman Nikola Vasilj priznao je da je prvi gol prelomio utakmicu.

"Primili smo gol u najgorem mogućem trenutku. Moje ispucavanje nije bilo dobro, a oni su to kaznili u samo nekoliko dodavanja."

Zanimljivo je da Balogun u prvom trenutku nije bio isključen. Brazilski sudija Claus pustio je igru, ali ga je VAR pozvao na pregled snimka, nakon kojeg je američkom napadaču pokazao crveni karton. Njegov start podsjetio je na Messijev protiv Alžira u prvom kolu, no razlika je bila u intenzitetu. Messi je pokušao povući nogu i njegov kontakt nije ocijenjen dovoljno opasnim za isključenje, dok je Balogunov start bio znatno žešći pa je odluka o crvenom kartonu bila očekivana.

Amerikance sada čeka Belgija, dok se Bosna i Hercegovina vraća kući. Bez osmine finala, ali s nečim što prije godinu dana nije imala. Ova reprezentacija ponovo ima lice, karakter i odnos zbog kojeg je ljudi prate s ponosom. Barbarez nije uspio ispisati novu sportsku senzaciju, ali uspio je nešto što je možda bilo i teže – uvjeriti cijelu zemlju da u ovu reprezentaciju opet vrijedi vjerovati.

Zato su njegove suze nakon posljednjeg sudijskog zvižduka bile više od tuge zbog poraza. Bile su to suze čovjeka koji zna da je jedan san završio, ali da ova generacija ima perspektivu i da će u novim kvalifikacijama startati drugačija i timski bitno jača nego što je bila prije SP-a.