U nastavku donosimo odlomak iz knjige Aleksa Romanova: “Sjaj i bijeda balkanske elite”.

Kad se pogleda posljednjih osamdeset godina politike na prostoru bivše Jugoslavije, pred nama se otvara velika istorijska pozornica: Josip Broz Tito stoji kao planina, a oko njega čitava četa balkanskih političkih patuljaka trči s megafonima, zastavama i velikim riječima, uvjerena da je buka isto što i veličina. Ali istorija nije kafanski sto da se državnik postaje galamom. Istorija pamti ko je gradio, a ko je rušio; ko je dizao fabrike, škole, bolnice, pruge, stanove i univerzitete, a ko je poslije sve to prodavao kao staro željezo na pijaci tranzicije.

Tito nije ostao najveći politički simbol zato što je bio bezgrešan. Imao je i on svoje tamne hodnike: Goli otok, represiju, partijsku stegu i tvrdu ruku sistema. Ali istorija ne mjeri čovjeka samo po mrljama, nego i po planinama koje je podigao. A iza Tita su ostali antifašistička pobjeda, obnova zemlje poslije Drugog svjetskog rata, industrijalizacija, radnička sigurnost, besplatno školovanje, zdravstvo, stanogradnja, sportski i kulturni uspon, Pokret nesvrstanih i država čiji je pasoš otvarao vrata i na Istoku i na Zapadu.

Jugoslavija pod Titom nije bila velika po površini kao imperije, ali je imala glas koji se čuo od Washingtona do Moskve, od Delhija do Kaira. Tito nije stajao pred vratima velikih sila kao molitelj s fasciklom. On je ulazio za sto gdje se razgovaralo o svijetu. Današnji balkanski političari često izgledaju kao lokalni upravnici tuđih interesa, portiri pred ambasadama i mali carevi velikih zavisnosti.

A poslije njega došli su krojači raspada. Od velike države pravili su male nacionalne krpe. Obećavali su slobodu, a narodu dali redove pred ambasadama. Obećavali su dostojanstvo, a djecu poslali u Njemačku, Irsku, Austriju i Švedsku. Obećavali su istorijsku pravdu, a isporučili prazne fabrike, prazna sela, ugašene gigante i pune džepove nove elite.

I onda dođe hladan papir istorije: Gallupovo istraživanje iz 2017. pokazalo je da je 81% građana Srbije, 77% Bosne i Hercegovine, 65% Crne Gore i 61% tadašnje Makedonije smatralo da je raspad Jugoslavije donio više štete nego koristi. To nisu samo suze nostalgije, nego račun naroda poslije raspada: jedna epoha pored druge, jedna vaga bez milosti.

Zato Tito i dalje stoji kao gorostas. Mogu ga brisati iz udžbenika, skidati table, mijenjati imena ulica i vikati po televizijama, ali ga ne mogu izbrisati iz poređenja. A poređenje je najopasniji sudija. Tito je bio državnik; mnogi poslije njega samo upravnici raspada. On je bio brod; oni su čamci od kartona. On je bio epoha; oni su fusnote s velikim apetitima.