Na dan 28. juna 1914. godine, u Sarajevu je ispisan krvavi uvod u Prvi svjetski rat – ubijen je austrijski prijestolonasljednik Franc Ferdinand. Atentat koji je počinio Gavrilo Princip, član organizacije Mlada Bosna, pokrenuo je lanac događaja koji su Evropu, a s njom i Bosnu i Hercegovinu, gurnuli u ponor krvavog sukoba. Istog dana, na ulicama Sarajeva vladala je panika, a uskoro i bijes – protiv srpskog stanovništva počeli su neredi, potpomognuti i organizirani djelovanjem režima austrougarskih vlasti. Kuće su gorjele, radnje su pljačkane, životi su ugroženi, piše Bosna.hr.

U tim danima straha, jedan je čovjek stao na stranu razuma, moralne odgovornosti i ljudskosti – reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević. Bio je to trenutak u kojem je njegova historijska uloga upisana u bosansku povijest. On je među prvima, već četvrtog jula 1914. godine, uputio apel muslimanima Bosne i Hercegovine, pozvavši ih da ne nasjedaju na provokacije i da se suzdrže od bilo kakvih napada na svoje komšije. „Svaki naš hrđav postupak mogao bi donijeti vrlo ružne posljedice“, upozoravao je Čaušević.

Njegov Proglas muslimanima, objavljen 24. jula iste godine u listu Yeni Misbah, ostat će upamćen kao dokument ljudske i građanske savjesti. “Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti,” pisao je reis, pozivajući Bošnjake da očuvaju dostojanstvo i suživot. Historičari bilježe da je lično stao u zaštitu progonjenih Srba, pruživši im sigurnost i zaštitu od razularene rulje.

Džemaludin Čaušević rođen je 28. decembra 1870. godine u Arapuši kod Bosanske Krupe, u porodici imamske tradicije. Nakon školovanja u bihaćkoj medresi, nastavlja obrazovanje u Istanbulu gdje dolazi u kontakt s idejama mladoturskog reformizma. Vraća se u domovinu 1903. godine i započinje predavačku karijeru u sarajevskoj Gimnaziji. Ubrzo postaje član Ulema-medžlisa, a zatim i profesor u Šerijatskoj sudačkoj školi.

Godine 1913., imenovan je za reis-ul-ulemu Islamske zajednice. Njegov izbor naišao je na odobravanje i u Beču i u Istanbulu. Iako mu austrougarske vlasti u početku nisu bile sklone, brzo su prepoznale njegov autoritet među muslimanskim stanovništvom. Njegova riječ se poštovala u svim narodima Bosne i Hercegovine.

Čauševićeva reakcija nakon atentata u Sarajevu postala je primjer za ugledne bošnjačke intelektualce i vjerske radnike, koji su se tada angažirali u medijima kako bi smirili situaciju. Ipak, cenzura je uskoro ušutkala i novine. Ostao je samo glas reisa, koji se širio putem usmenih kazivanja i pisama.

Džemaludin Čaušević nije bio samo duhovni vođa. Bio je i čovjek duboke humanosti i osjećaja za pravo, pravdu i zaštitu slabih. U oktobru 1915. godine, piše pisma školama širom Bosne i Hercegovine u kojima traži da se djeca uče o humanom postupanju prema zarobljenicima i ranjenicima – pozicija koja će tek decenijama kasnije biti pravno utemeljena u Ženevskoj konvenciji iz 1949. godine.

U burnom periodu raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, reis Čaušević postaje ne samo vjerski, već i politički predstavnik Bošnjaka. Od oktobra 1918. do februara 1919. godine, dok se još nije formirala Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), on je bio jedini kome su se Bošnjaci obraćali za zaštitu – od progona, nasilja i nepravdi.

Njegov politički angažman, iako van stranačkog okvira, bio je snažan i dalekosežan. Zalagao se za to da Bošnjaci ne smiju biti objekt, već subjekt političkih procesa. Bio je uvjeren da Islamska zajednica mora biti depolitizirana, ali društveno odgovorna. Njegovo zalaganje za obrazovanje, pokretanje vjerskih listova, utemeljenje udruženja – sve je bilo u funkciji afirmacije bošnjačkog identiteta.

Čauševićeva vizija identiteta Bošnjaka bila je moderna i uključiva. Bošnjaci, po njegovom razumijevanju, nisu samo vjerska zajednica, već narod sa svojim jezikom, historijom, kulturom, vezom s bosanskim tlom i osjećajem pripadnosti. Identitet nije konačna datost – to je proces koji se gradi kroz povijest. On je u vjeri tražio inspiraciju za napredak, a ne ograničenje.

Upravo zbog toga, bio je na meti konzervativne uleme, koja mu je zamjerala “pretjerani liberalizam” – naročito zbog stava da žene mogu raditi u ratnim radionicama ili zbog njegovog tumačenja pitanja pokrivanja. Ali ni tada nije odustajao. Ostat će upamćen i kao urednik i pokretač brojnih vjerskih časopisa, saradnik i mentor mnogim budućim intelektualcima.

Na vlastiti zahtjev, reis Čaušević 1930. godine odlazi u penziju. Posljednje godine života posvećuje prijevodu Kur’ana na bosanski jezik, u saradnji s Muhamedom Pandžom. Taj prijevod objavljen je 1937. godine, godinu dana prije njegove smrti. Preselio je 28. marta 1938. godine.

Ostao je upamćen ne samo kao učenjak, nego kao moralni autoritet, čovjek koji je znao razlikovati bitno od nebitnog, vječnu vrijednost od prolazne koristi. Nije pripadao nijednoj političkoj stranci, ali je utjecao više od mnogih političara.