Nakon što su srpski šovinisti njegovu sinu Davidu, koji studira u Zagrebu, razbili automobil zagrebačkih tablica u Novom Sadu, novosadski kritički novinar i sveučilišni profesor Dinko Gruhonjić za Nacional govori o novoj razini režimskih napada na sebe i svoju obitelj te objašnjava zašto je Vučićeva vlast izgubila legitimitet

U subotu, 20. lipnja, na parkiralištu u novosadskom naselju Liman demoliran je automobil Davida Gruhonjića, sina uglednog novosadskog novinara Dinka Gruhonjića. David Gruhonjić zaposlenik je i doktorand Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu. Taj napad jedan je u nizu verbalnih i fizičkih maltretiranja kojima srpski šovinisti, uz manje ili više otvorenu podršku vlasti u Srbiji, već dulje ugrožavaju obitelj novosadskog kritičkog novinara i aktivista Dinka Gruhonjića. O toj dugotrajnoj kampanji mržnje, kao i o trenutačnom stanju u Srbiji, Gruhonjić je pristao govoriti za Nacional, usprkos šoku i nelagodi nakon posljednjeg napada koji je potresao njegovu obitelj.

Automobil Davida Gruhonjića u Novom Sadu nije demoliran samo zato što je imao zagrebačke tablice, već zbog kritičkog izvještavanja njegova oca, novinara Dinka Gruhonjića (Foto: Privatna arhiva Dinka Gruhonjića)

Dinko Gruhonjić rođen je 1970. u Banjoj Luci, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a tijekom rata preselio se u Novi Sad te tamo magistrirao i  zaposlio se 2005. na Filozofskom fakultetu. Doktorirao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Iznimno aktivan kritički i proeuropski novinar, Gruhonjić je programski direktor Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine (NDNV), izvanredni profesor na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, urednik vojvođanskog dopisništva novinske agencije Beta, programski direktor NDNV-a te glavni urednik Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra Voice. Nema dvojbe o tome da je Gruhonjićeva odvažna upornost na promicanju profesionalizma u novinarstvu te antifašizma i europskih vrijednosti u društvu, glavni razlog što je s obitelji već dugo jedna od meta ozbiljnih režimskih prijetnji i zastrašivanja.

NACIONAL: U Novom Sadu razbijen je automobil vašeg sina Davida. Opišite što se, kako i kada dogodilo. Gdje ste vi bili u tom trenutku?

Čak se nije dogodilo tijekom noći, nego u subotnje predvečerje, na velikom parkingu ispred zgrade u kojoj živimo. Automobil našeg sina brutalno je demoliran. Razbijeno je vjetrobransko staklo, vozački i suvozački prozor, pokidani su vanjski retrovizori. Prema riječima svjedoka, to su učinila trojica mladića maskirana fantomkama. Jedan svjedok je rekao da su točno znali koji im je automobil meta. Kada im se jedan od svjedoka približio, oni su se razbježali. Inače bi sasvim sigurno uništili automobil. I ne, automobil nije demoliran “samo” zato što ima zagrebačke registarske oznake, jer naš sin već godinama živi, radi te pohađa doktorski studij u Zagrebu. Na istom parkingu već je bio parkiran barem petnaest puta. Automobil je demoliran jer mu je vlasnik sin Dinka Gruhonjića. Što znači da je režim prešao crvenu liniju. I što je onda sljedeći korak u spirali nasilja? Tjednima prije demoliranja automobila pisali su i govorili svašta o meni po svojim medijskim trovačnicama. Dva dana prije demoliranja automobila su me pratili, i to tako da primijetim da me prate. Sve je to jezivo, a najjezivije je što su udarili na obitelj.

NACIONAL: Kako je reagirala policija? Imate li povjerenja u policiju i tužiteljstvo?

Policija je obavila uviđaj i formalno reagirala onako kako je dužna. David, ja i svjedoci dali smo izjave u policijskoj stanici. Rekao sam kako opravdano sumnjam da nije u pitanju “obični” vandalizam, već nastavak kampanje linča protiv obitelji Gruhonjić. Policajci su bili korektni. Međutim, teško je imati stvarno povjerenje u institucije u zemlji u kojoj se godinama sistematski proizvodi atmosfera mržnje prema kritičkim novinarima, profesorima i građanskim aktivistima. Problem nije samo u pojedinačnim incidentima, nego u političkom i medijskom ambijentu koji takve incidente potiče i normalizira, a koji dolazi iz samog vrha države. Činjenica je da nikada nijedna osoba koja nam je prijetila – a prijetili su na najmonstruoznije načine i dio toga prijavljivali smo nadležnima – nije odgovarao. A to je onda jasna poruka počiniteljima da se mogu nastaviti iživljavati.

‘Važno je ne dozvoliti da strah postane osnovni princip života. Takve kampanje upravo tome služe: da vas iscrpe, izoliraju i natjeraju da odustanete ili odete. Nisam pacifist, ja sam antifašist…’

NACIONAL: Kako je to utjecalo na vašu obitelj? Strahujete li?

Naravno da strahujemo, ne bi bilo iskreno reći drugačije. Hrabrost i ludost nisu sinonimi. Ali mislim kako je važno ne dozvoliti da strah postane osnovni princip života. Takve kampanje upravo tome služe: da vas iscrpe, izoliraju i natjeraju da odustanete ili odete. Posebno je teško gledati kako posljedice svega toga trpe ljudi koje volite. Nisam pacifist, ja sam antifašist i, kao svaki roditelj, učinit ću sve da zaštitim obitelj. NACIONAL: Novinar Tomislav Marković istaknuo je u tekstu za crnogorski portal Antena M da ste vi i vaša obitelj već dvije godine izloženi sistematskom blaćenju, prijetnjama i napadima. Možete li ukratko podsjetiti na te incidente i kako ih objašnjavate? 

To traje mnogo dulje od dvije godine, ali je posljednjih godina postalo gotovo permanentno stanje. Tabloidi, režimske televizije, njihovi političari i razne parapolitičke strukture godinama proizvode kampanje u kojima me predstavljaju kao neprijatelja države, izdajnika, ustašu i nekoga tko „mrzi vlastiti narod“. Takva propaganda nije bezazlena: ona služi dehumanizaciji i stvaranju atmosfere u kojoj nasilje postaje prihvatljivo. Dehumanizacija je prvi korak prema ozbiljnijem nasilju nad pojedincem ili “neprijateljskom” grupom. Autoritarni režimi uvijek imaju potrebu proizvoditi i vanjske i unutarnje neprijatelje kako bi mobilizirali pristaše i skrenuli pažnju s korupcije, nasilja i urušavanja institucija. Posebno smetaju ljudi koji govore o ratovima devedesetih, nacionalizmu, suočavanju s prošlošću i odgovornosti. Takva vrsta progona u klasičnoj je maniri siledžija: oni su odabrali mene i slične pojedince upravo zato što smo pojedinci. Mi nemamo iza sebe ni političku partiju ni društveni pokret. A hijene uvijek napadaju u čoporu.

Cjelokupan tekst možete pročitati na ovom linku