Trideset i više godina nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina je u borbi koja se više ne vodi tenkovima i artiljerijom. Danas se ona vodi riječima, zakonima, negiranjem i agresivnim pokušajima prekrajanja historije. To je možda tiši, ali nimalo manje opasan oblik sukoba. Živimo u vremenu u kojem aktuelne politike nastavljaju onim stopama kojima je išla matrica Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih koji su devedesetih godina posijali sjeme zla na ovim prostorima, piše Murat Tahirović za Preporod.

Šta su utvrdili međunarodni sudovi?

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je presudama jasno utvrdio da je rat u Bosni i Hercegovini bio međunarodni oružani sukob, u kojem su Srbija i Hrvatska ostvarivale kontrolu nad Vojskom Republike Srpske i Hrvatskim vijećem obrane. Presudama su dokazani i dokumentovani brojni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, dok su za genocid u Srebrenici izrečene najteže kazne. Pravno su utvrđeni i udruženi zločinački poduhvati srbijanskog i hrvatskog državnog rukovodstva.

Udruženi zločinački poduhvati iza sebe su ostavili razrušene gradove, uništenu privredu i stotine hiljada žrtava. Na područjima koja je branila Armija Republike Bosne i Hercegovine, neprijateljskom dalekometnom artiljerijom sistematski su uništavani privredni kapaciteti i gradska jezgra. S druge strane, na teritorijama pod kontrolom VRS-a srušeni i zatrti su gotovo svi objekti Islamske zajednice, dok je bošnjački narod masovno zatvaran u logore i podvrgavan teškom zlostavljanju i ubijanju, žene su silovane, a preživjelo stanovništvo brutalno protjerano sa svojih ognjišta.

Organizovani juriš na istinu

Iako su presude Haškog tribunala postavile čvrste i neoborive temelje za suočavanje s prošlošću, dobili smo novu anomaliju – organizirani, institucionalni, historijski revizionizam. Više nije cilj samo negirati pojedinačne ekcese ili zločine. Strategija je daleko opasnija: nastoji se dovesti u pitanje legitimitet međunarodnih sudova, relativizirati krivica, osporiti nacionalni identitet Bošnjaka, negirati bosanski jezik i, u konačnici, delegitimisati sama Bosna i Hercegovina kao država.

To nije borba za neku novu istinu, nego perfidan pokušaj kreiranja “alternativne stvarnosti” koja služi isključivo trenutnim političkim i hegemonističkim interesima. Revizionisti ne negiraju samo historijske činjenice; oni pokušavaju izvršiti lobotomiju i izbrisati kolektivno sjećanje jednog naroda. Svjesnim umanjivanjem razmjera stradanja i potiskivanjem pravno potvrđenih činjenica, ovakve politike ne samo da brutalno vrijeđaju preživjele žrtve, već postaju direktna i ozbiljna prijetnja opstanku i budućnosti Bosne i Hercegovine.

Kako drugačije objasniti apsurdne pokušaje da se jednom narodu zakonski određuje kako će zvati svoj maternji jezik, kojoj naciji pripada ili kakvu će historiju učiti u školama? Kakvo je to društvo u kojem političke elite sebi daju za pravo da drugome dekretom određuju identitet?

Od margina do institucija

Posebno zabrinjava činjenica da takve retrogradne politike više nisu rezervisane za radikalne margine društva. One se danas institucionaliziraju. Pretvaraju se u zakonske prijedloge, državne kampanje i svakodnevni narativ vodećih političkih aktera. Time se planski stvara atmosfera u kojoj diskriminacija postaje društveno prihvatljiva, a negiranje presuda međunarodnih sudova poželjna politička platforma za prikupljanje glasova.

Entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini ne može graditi budućnost na truhlim temeljima poricanja. Nijedno društvo koje odbija priznati istinu o vlastitoj prošlosti ne može očekivati stabilnost i progres. Trajan mir ne počiva na prisilnom zaboravu i amneziji, nego na istini, pravdi i preuzimanju odgovornosti.

Gdje je u svemu tome sistem?

Može li sistem, ovakav kakav jeste, uopšte zaštititi običnog građanina od bahatih lidera kojima se preko noći skidaju optužnice, a krivične prijave sklanjaju u ladice?

Naravno da može.

Sistem nije neka apstraktna, imaginarna pojava – sistem su ljudi.

To su pojedinci koji primaju plate da bi štitili ustavni poredak, zakone i građane ove zemlje. Svi oni koji su se domogli pozicija unutar državnog aparata nose ogromnu historijsku i moralnu odgovornost. Zato na kraju ostaje ključno pitanje: jesu li naše institucije spremne i sposobne zaštititi državu, njene građane i istinu koju su utvrdili međunarodni sudovi?

Obaveza onih koji čine sistem jeste da štite slovo zakona, a ne nečije partijske interese; da štite žrtvu i građanina, a ne privilegovane moćnike. Jer država u kojoj se sudske presude negiraju, u kojoj se ratni zločinci slave kao heroji, a žrtve tjeraju da iznova dokazuju ono što je cijeli svijet već presudio, ne rizikuje samo svoju prošlost. Ona svjesno stavlja na kocku svoju budućnost.