Zašto bi bilo dobro još najmanje jedan mandat pospremiti SDA u oporbu, leži u posljednjem istupu čelnika ove stranke Bakira Izetbegovića u Sarajevu, koji je gotovo neprijateljima nazvao Hrvate i Srbe i njihove vodeće političare Dragana Čovića i Milorada Dodika.

Osim, dakako, da SDA ne postane činjenica bez koje se ne može, a to znači većine ponajprije u gornjim nacionalno koncipiranim domovima naroda na razini Federacije i države BiH, kada bi njegovo oporbeno djelovanje bilo još destruktivnije, piše Zoran Krešić za Večernji list BiH.

-Svejedno, gotovo ispod radara proteklo je obraćanje koje se čak može pronaći na Izetbegovićevoj Facebook stranici. U aluziji na Hrvate i Srbe poručio je nešto skandalozno. Podsjećajući na ratne trube koje su se mogle čuti prije više od tri desetljeća u zemlji.

“Oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu imaju alternativu. Neka idu ili neka prestanu praviti probleme. Mi nemamo alternativu. Nemamo drugu domovinu. I to će presuditi”, poručio je Izetbegović. Da bi se pravilno razumio kontekst njegova obraćanja koji jest motivirajući, predizborni, ali je istodobno radikalno prijeteći.

“SDA je stalno smetao nekome jer je bio otpor nečemu. Podjeli zemlje, ponižavanju Bošnjaka, preuzimanju vlasti. Tu su našli interes i srpski i hrvatski nacionalisti, i bošnjački pohlepni kadrovi koji su u tome vidjeli svoju sreću i koji su na kraju krajeva pristali da ih Dodik i Čović uvedu u vlast”, rekao je Izetbegović.

Kada se pak ovaj politički gemišt pridoda nešto “mekšem” istupu na javnom RTV servisu kako je spreman ispružiti ruku Čoviću ako okrene leđa Dodiku, onda je posve jasno što su stvarni Izetbegovićevi ciljevi. A što pak treba biti jasan hrvatski stav. I odgovor.

Pa makar to bio bilo tko s druge, hrvatske strane. Najprije, u Bosni i Hercegovini ne postoje temeljni i manje temeljni narodi. Većine i manjine. BiH je zbroj triju konstitutivnih naroda te ostalih koji se ne identificiraju ni s jednom od tih skupina. Sve dok budu trajali pokušaji da se promijeni taj odnos koji se, uz političku, odvija i na onoj identitetskoj razini, kroz osporavanje uopće postojanja Hrvata i Srba, BiH neće biti stabilna.

Jednaki su i pokušaji da ih se stavi u koš jedinstvene bosanskohercegovačke ili pak bošnjačke nacije.

Uostalom, iako su to do sada stranci podupirali, zapravo je najveći problem ove zemlje posljednju 31 godinu to što se negira Daytonski mirovni sporazum te izigrava njegovo slovo i duh.

U slučaju Hrvata to je najsnažnije izraženo međunarodnim intervencionizmom kroz Barryjeve i Petritscheve amandmane kojima su Hrvati postupno pretvarani u političku manjinu. A nasilje je započelo na izborima 2000. te stvaranjem protuhrvatske Alijanse koja je i bila uvod u nametanje ustavnih izmjena 2003. Nastavilo se s četverostrukim nametanjem hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića glasovima bošnjačkih birača.

Te još jednom protuhrvatskom Platformom iz 2011. kojoj je pak kumovao Valentin Inzko. Izgradnja povjerenja Hrvata i Bošnjaka te partnerstvo sa Srbima može funkcionirati samo na ravnopravnim temeljima. Tome ne pomažu pokušaji podvale međunarodnoj zajednici o lažnoj ugroženosti Bosne, Bošnjaka i mira. A koji se pak svodi na to da drugi, kako je to rekao Izetbegović, “idu iz Bosne”, zaključio je Krešić, medijska perjanica Čovićevog HDZ-a.

Zoran Krešić, poznat i kao glasnogovornik trećeg entiteta, važi za jednog od najodanijih novinara bliskih HDZ-u BiH. Krešić je neformalni glasnogovornik politike Dragana Čovića, stoga i ova najava i prijetnja od strane Čoviću bliskog Krešića može se promatrati i kao ispipavanje terena pred izbore, ali i moguća odluka HDZ-a BiH o odabiru koalicijskog partnera nakon izbora.

(SB)