Piše: Andrej Nikolaidis (CdM)

Belgija je sinoć uzorala Ameriku ka livadu Maraša i čitav svijet je barem na trenutak bio sretan.

Barem na tren ljudima se činilo da, eto, ipak ima pravde – da ima Boga, pa da je ko mačka.

Donald Tramp je zvao Fifu i “završio” da crveni karton američkom fudbaleru ne važi. Pa se još pohvalio time. Korupcija ne može biti transparentnija od toga. Možda jedino da svojim odlukama sa mjesta predsjednika Amerike direktno pogoduješ firmama čije si akcije kupio. Elem: sa nestrpljenjem očekujem nove američke antikorupcijske inicijative u regionu. To je najbolji humoristički program otkako ne emituju “Mućke”.

Ne znam je li vam se desilo nešto slično, ali ja sam se ove trampovštine u djetinjstvu nagledao. Imaš klinca, obje lijeve noge. Otac mu radi u inostranstvu i kupi mu najnoviji fudbal, piše fifaworldcup na njemu. On donese loptu na livadu između zgrada. Mi se uzbudimo ko mladi majmuni, aaaa, vidi novu adidas loptu, Maradona igra š njom. Klinac kaže: evo, igramo sa mojom loptom, al ja igram svaku utakmicu. Onda se klinac sa loptom seli iz ekipe u ekipu, bez obzira što su njegovi izgubili. Traje to neko vrijeme, svi se prave ludi, dok nekome – obično je to bio Ekan ili Sejdić – ne pukne film, pa se zaleti put malog Trampa, vikne “Hadžialagiiiiić” i uleti mu klizeći sa obje noge u koljena. Mali plače, uzme loptu i krene kući.

Ekan ga išamara, uzme mu loptu pa mali nadalje sjedi na asfaltu sa strane, jeca i čeka da se raja protiv raje turnir završi.

Pouzdan sam svjedok brutalne prirode odrastanja. Kao dijete sa naočarima i svim peticama u školi, bio sam predodređen da me djeca zlostavljaju. Ali nisu. Jer sam znao igrati fudbal i košarku. I jer sam razumio da raja ne žele pričati o knjigama koje sam pročitao, nego iznijeti lucidna zapažanja o tome jesu li Saneli porasle sise. Ta sposobnost, da prepoznam popularnu temu a onu nepopularnu ispričam na popularan način, valjala mi je u kolumnističkom poslu.

Fudbal je veliki socijalni ventil. To je igra u kojoj siromašne zemlje mogu pobijediti one bogate. To je igra koja održava iluziju da je osveta ugnjetenih moguća. Samo smećar neće navijati za Maroko protiv Francuske, jer je poenta fudbala da u agonalnoj igri povijest poraženih dobije hepiend, da bivša kolonija porazi okupatora. Jeste, taj hepiend je lažan – no koji nije? Tramp se na sve to počkao onda kada je ukinuo crveni karton bijedniku koji je pristao na to.

Fascinantna je brzina sa kojom Tramp rasipa nekoć činilo se beskrajni američki simbolički kapital. Mi smo rasli u socijalističkoj zemlji ali smo svi do jednog željeli biti Top Gun piloti; svi smo navijali za Rokija a mrzili Ivana Dragu. Još brže od toga iščilio je genij Holivuda. Koji je – žanr se, dakako, zove vestern – uspio da nas ubijedi da navijamo za genocid a protiv onih koji se genocidu suprotstavljaju. Holivud je uspio u tome da ljudi u Jugoslaviji, zemlji koja je krvarila za slobodu, navijaju za okupatore i otimače zemlje. Da bi bile jasne dimenzije tog holivudskog pregnuća: to je kao da gledaš film o Srebrenici i navijaš za Mladića, kao da čitav bioskop od sreće skoči na noge kada njegovi vojnici na ekranu ubiju zle izbjeglice koji su se pokušali sakriti u šumi.

Time se nekad bavio Holivud, industrija koja se sada iscrpljuje u naporu da nam objasni ko se treba popišati u kojem WC-u.

Elem; Tramp je spizdio porodično srebro. Amerika je toliko zajebala da je svijet sinoć Belgiju, zlostavljača Konga, gledao kao agenta osvete potlačenih.