Srijeda, 8. jula, ne predstavlja samo 131. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, već i ukupno 92. dan primirja, koje je 15. juna dodatno kodificirano „Memorandumom o razumijevanju" između Sjedinjenih Država i Irana.

Ali, kako smo to razložili već u prvim danima nakon objave sklapanja ovog (zapravo pravno neobavezujućeg) dokumenta, dosadašnjih 24 dana njegovog važenja samo su dodatno istakla probleme koji su obilježili već i njegovo samo sklapanje.

Potraga Donalda Trumpa za iluzornom pobjedom

Kao prvo, sasvim je jasno da je Donaldu Trumpu bila potrebna bilo kakva vrsta pobjede u Iranu, makar ona bila i potpuno iluzorna. Ako ništa drugo, to se moglo čuti i iz njegovih usta na konferenciji za štampu održanoj na kraju G7 samita u francuskom mjestu Évian-les-Bains, nedaleko od švicarske granice i Ženeve, u srijedu, 17. juna.

Trump je tada rekao da se u dogovor s Iranom krenulo "radije nego u veliku depresiju, radije nego da vaš omiljeni predsjednik bude Herbert Hoover, što nikad nisam želio biti". Herbert Hoover je, naime, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih svijet uveo u Veliku krizu, prvenstveno — prema Trumpu — "dizanjem poreza i kamata" (uz uvođenje i niza dodatnih carina).

Umjesto da se "samo nastavilo bombardirati ih, dođavola!", ovaj početak dogovaranja otvorio je — prema Trumpu — put za obnovu dnevnog pomorskog saobraćaja vrijednog "petsto, šesto ili sedamsto miliona dolara".

Uz to, kako je po pitanju nafte naglasio Donald Trump:

"Mi ostajemo bez zaliha za oko četiri sedmice. Ima tih rezervi širom svijeta, i nama bi one stvarno istekle. I došlo bi vrijeme kada ih se ne bi moglo dobiti, a onda biste vidjeli haos."

Time je zapravo javno postavio rok otprilike do 20. jula, što odgovara i brojnim tvrdnjama stručnjaka iz naftne industrije. Navodno je to saznanje za Trumpa bilo jedan od rezultata posebnog brifinga o ekonomiji kojeg je imao na rođendan, u nedjelju, 14. juna, no ipak je njegova iskrenost u javnom izlaganju bila neočekivana.

Hormuz i igra sankcijama

Uprkos činjenici da do formalnog ukidanja američke vanjske blokade saobraćaja kroz Hormuz nije došlo sve do 19. juna, već se od objave usaglašavanja "Memoranduma o razumijevanju" 15. juna mogao bilježiti pojačani brodski saobraćaj kroz Hormuz — uprkos razmjeni borbenih djelovanja 16. i 17. juna.

Taj je trend dodatno pojačan od 21. juna, kada su SAD objavile privremeno ukidanje naftnih sankcija prema Iranu — što je onda nebu pod oblake vinulo iranski pomorski izvoz. Dok se do utorka, 7. jula, procjenjivalo da je Iran tako nanovo otvorenim pomorskim putem uspio izvesti ukupno oko 60 miliona barela sirove nafte, jučer su spomenute sankcije ponovno uvele Sjedinjene Države, i to putem Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC).

Iran je to odmah protumačio kao novo i posebno teško kršenje "Memoranduma o razumijevanju", konkretno njegovog člana 10. U njemu se kaže da SAD po potpisivanju Memoranduma na sebe preuzimaju obavezu da (do konačnog ukidanja sankcija) putem Ministarstva finansija izdaju privremene dozvole za izvoz iranske nafte, derivata i proizvoda, kao i svih pripadajućih usluga (uključujući bankarske, osiguranje, transport) — što je onda i bilo ostvareno od 21. juna pa sve do jučer.

Pregovori na milost i nemilost

Kao drugo, čitav je ovaj dokument — a onda i stanje rata, primirja ili mira između SAD-a i Irana — zapravo neprekidno stavljen na milost promjenjive volje Donalda Trumpa. To se vidjelo već u vrijeme njegovog zaključenja, koje je u Washingtonu na početku vjerovatno izgledalo kao manje bitan tehnički korak. Za njega nije bio problem da se objavi krajem nedjelje, 14. juna (na 80. rođendan Trumpa), ali da bude potpisan u petak, 19. juna, od strane potpredsjednika J. D.-a Vancea — kojem je u zaslugu stavljeno i njegovo usaglašavanje s Irancima.

Ipak, kako su već i prve reakcije na ovu objavu bile spektakularne, Trump je očigledno ocijenio da takvu priliku za samohvalu ne treba prepustiti potpredsjedniku. Nakon nekoliko vijesti o digitalnim potpisima, i sam je fizički potpisao dokument 17. juna u Parizu — nakon G7 samita u Évian-les-Bainsu, tokom večere s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u palati Versailles.

Donald Trump Saul Loeb/Afp

Naravno, time je onda otpalo već najavljeno potpisivanje 19. juna u Ženevi, a onda i tamošnji brzi nastavak razgovora SAD-a i Irana.

Uprkos kasnijem nastavku pregovora (prvo 21. i 22. juna između J. D.-a Vancea te iranskog predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, uz katarsko i pakistansko posredovanje u Švicarskoj, te onda još 30. juna i 1. jula u Dohi, na nivou Steven Witkoff/Jared Kushner za SAD i zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi za Iran), čitava se tematika pregovora s Iranom posljednjih sedmica svela na pitanje protočnosti Hormuškog tjesnaca. Podsjetimo, Trump je Iran pritom opisao kao "u jednom pogledu primitivnu kulturu, ali i genijalnu primitivnu kulturu".

Pritom je sasvim u pozadini ostalo vođenje razgovora o ostalim temama (s posebnim naglaskom na iranski nuklearni program), koje bi trebale biti usaglašene tokom ukupno 60 dana daljih pregovora. Taj rok ističe 15. avgusta, a onda može biti produžen za mjesec dana — iako je Trump u više navrata javno govorio da, ako se dogovor ne postigne u 60 dana, "to je sasvim OK i mi ćemo se vratiti na bombardiranje", što Trump navodno "ne bi želio uraditi, jer nije dobro, ali bi moglo biti nužno".

Ipak, iz katarskih izvora moglo se čuti da se nastavak razgovora očekuje poslije 10. jula, kada se završe protokoli sahrane pokojnog iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, koji su počeli u petak, 3. jula, i traju do četvrtka, 9. jula.

Američkim paralelizmom do promjene ugovorenih sadržaja

Uz svu tu proizvoljnost, jednako je tako i primjena ovog sadržajno kratkog dokumenta ostala visjeti u zraku, pošto se njegov ne previše precizan tekst — kojeg su iranski izvori objavili već 15. juna, a američki mediji tek 18. juna — zapravo nastavio primjenjivati izuzetno jednostrano, odnosno kako kome odgovara u pojedinom trenutku.

Donald Trump Saul Loeb/Afp

Posebna se tu neugodnost javljala iz činjenice da su Sjedinjene Države sklopljeni Memorandum zapravo uzele više kao neobavezujući okvir za postupno ostvarenje svojih prvobitnih ratnih interesa. S druge strane, Iran se do danas njegovih pojedinih riječi (koje su u tekst uspjeli ubaciti uz pristanak američke strane) drži doslovno, pa i uz dodatna široka sadržajna tumačenja u svoju korist.

Američka "neobaveznost" se tu naglašeno vidi u postepenom faktičkom modificiranju sadržaja mimo teksta dokumenta, kroz uspostavu najmanje dva sistema — faktički paralelnih, a sadržajno suprotnih slovu članova "Memoranduma o razumijevanju".

Alternativni koridori

Prvi primjer ovakvog američkog paralelizma predstavlja legalizaciju (a onda i otvoreno promovisanje) tranzitnog koridora kroz Hormuz mimo onog sjevernog, pod "iranskom upravom". Nakon što je Ratna mornarica SAD-a navodno i duže pojedine brodove provodila kroz put uz same obale Omana u Hormuzu, taj je put 23. juna ozakonila Međunarodna pomorska organizacija (IMO) pod okriljem UN-a, u okviru neuspjelog pokušaja masovne evakuacije tada oko 11.000 pomoraca mjesecima zarobljenih na brodovima blokiranim u Perzijskom zalivu.

Korištenje ove saobraćajne rute kroz Hormuz Iran smatra izričitim kršenjem člana 5 "Memoranduma o razumijevanju". Brodovi na toj ruti do sada su barem u dva navrata bili izloženi iranskim napadima, što je onda bilo praćeno nastavkom američkog doživljaja pojma primirja na Bliskom istoku, odnosno s Iranom, kao situacije da se "puca, ali u ponešto umjerenijoj količini" (prema opisu Trumpa od 3. juna).

Brodovi u Hormuškom tjesnacu -/Afp

Taj se "aktivni" pristup vojnim djelovanjima u vrijeme primirja dobro vidio u nekoliko navrata tokom posljednjih sedmica. Prvi put je to bilo u petak, 26. juna, na šta su SAD odgovorile rano u subotu, 27. juna, udarima po izvidničkoj opremi na južnim obalama Irana — da bi onda iranski odgovor po ciljevima u Kuvajtu i Bahreinu doveo do dodatnih američkih borbenih djelovanja u nedjelju, 28. juna.

Naravno, kao i više puta ranije, kriza je okončana u kasnim večernjim satima te nedjelje, prije otvaranja američkih berzi — što do novih porasta cijena nafte nije dovelo odmah, nego tek poslije četvrtka, 2. jula, kada je postalo jasno da se otežu i te nedjelje najavljeni dodatni pregovori SAD-a i Irana.

Odmazda i zaoštravanje sukoba

Slična situacija ponovo se bilježila i u utorak, 7. jula, kada se čulo za iranske napade na barem tri broda: prvo LNG-tanker "Al Rekayyat" iz Katara, a onda još dva tankera, "Wedyan" iz Saudijske Arabije i "Cyprus Prosperity" iz UAE, uz sumnje na još dva dodatna neimenovana broda. To je odmah dovelo do promjene smjera kretanja niza drugih plovila iz ove "omanske" rute prema onoj "iranskoj".

Na ovaj iranski potez su krajem utorka, 7. jula, Sjedinjene Države odgovorile udarima po Bandar Abbasu, Siriku i ostrvu Qeshm — s naglaskom da je taj odgovor bio nekoliko puta jači od onog krajem juna ("kažnjavajući udari, a ne proporcionalni"), iako se opet spominjao sličan obim meta (protivvazdušni sistemi i rakete vazduh-zemlja, oprema za obalno osmatranje, protivbrodske krstareće rakete i lanseri bespilotnih letjelica).

Oplakivanje Alija Hameneija Anwar Amro/Afp

Dok su SAD — prema CENTCOM-u — gađale preko 80 pojedinačnih ciljeva (među njima i ponešto na iranskom ostrvu Harg, u luci Deyr i širom provincije Bushehr te ostrva Qeshm), iranski uzvrat je navodno obuhvatio 85 ciljeva u Kuvajtu i Bahreinu. To bi moglo podstaći dodatnu rundu američkih borbenih djelovanja po Iranu tokom ovih i narednih dana, a prema riječima Trumpa iz Ankare — možda i opšti prekid primirja te ponovnu uspostavu američke vanjske blokade Hormuza.

Libanonski čvor i trilateralni okvir

Drugi primjer uspostave spomenutog američkog paralelizma predstavlja pitanje primirja u Libanonu — koje bi na prvi pogled trebalo biti obuhvaćeno članom 1 "Memoranduma o razumijevanju", iako taj dokument u svom nastanku nije obuhvatio Izrael, koji u Libanonu aktivno ratuje.

Dok se prvih dana djelovanja Memoranduma još raspravljalo o njegovom uticaju na Izrael (što su izričito odbijali brojni izraelski zvaničnici) — stvar se bitno zakomplikovala u petak, 26. juna, kada je u Washingtonu sklopljen "Trilateralni okvir" između Izraela i Libanona, uz američko posredovanje.

Njegovih 14 tačaka tretira pitanje Libanona odvojeno od dotadašnjih sporazuma SAD-a i Irana, što u Teheranu takođe smatraju izričitim kršenjem člana 1 "Memoranduma o razumijevanju". Taj član, naime, govori o "trenutnoj i trajnoj obustavi vojnih operacija na svim frontovima, uključujući Libanon", te o osiguranju "teritorijalnog integriteta i suvereniteta Libanona" — da bi se onda mir u Libanonu fiksirao i unutar okvira konačnog mirovnog sporazuma SAD-a i Irana, koji tek treba postići.

Brodski saobraćaj kroz Hormuz

Ukupno gledano, od 18. juna pa do sredine ove sedmice moglo se govoriti o prolazu kroz Hormuz oko 15 tankera dnevno (u oba pravca), što iznosi oko 29 posto predratnog saobraćaja. U svjetlu takvih podataka dosta neuvjerljivo zvuče i opravdanja iz Sjedinjenih Država s kraja juna da je brodski saobraćaj kroz Hormuz stvarno prilično opao, ali da većinu izostanaka ne čine tankeri već druge vrste teretnih plovila. Ipak, tu bitnu tematiku treba pogledati detaljnije.

Konkretno, nakon izuzetno malo prolazaka kroz Hormuz 14. juna (ispod 10 prolaza u oba smjera), već se 15. bilježilo 12 prolaza (6 ulaza i 6 izlaza), da bi 16. juna došlo do ozbiljnog porasta (8 izlaza, posebno prema Kini, i 16 ulaza, gdje se posebno isticao strateški bitan rast ulaza brodova, iako izgleda pretežno prema Iranu).

Brod u Hormuškom tjesnacu  Punit Paranjpe/Afp

U srijedu, 17. juna, spominjalo se ukupno 26 prolaza (13 ulaza i 13 izlaza), pretežno "iranskom rutom", uz naznake iranskog doziranja ukupnih prolaza. Uz slične prolazne rezultate se u četvrtak, 18. juna, čulo za pad ulazaka (ukupno 7, naspram 19 izlazaka), da bi se sa zvaničnim ukidanjem američke vanjske blokade Hormuza saobraćaj 19. juna vratio na 23 prolaza (11 izlazaka i 12 ulazaka).

Dana 20. juna zabilježena su još 32 prolaza (17 ulazaka i 15 izlazaka, od toga ukupno 11 tankera — 6 ulazaka i 5 izlazaka). Privremeno iransko zatvaranje Hormuza zbog izraelskih djelovanja u Libanonu uticalo je na prolaz uglavnom plovila povezanih s Iranom, pa je 21. juna zabilježeno ukupno 20 prolazaka (10 ulazaka i 10 izlazaka, od toga 4 tankera, 2 u ulasku i 2 u izlasku). Nakon okončanja problema, 22. juna zabilježen je ozbiljniji rast saobraćaja — 20 ulazaka i 16 izlazaka, od čega oko trećinu s isključenim AIS sistemom, te dvije trećine s omogućenom identifikacijom brodova.

Razvoj situacije u drugoj sedmici

Druga sedmica djelovanja "Memoranduma o razumijevanju" donijela je 23. juna ukupno 25 prolaza (12 ulazaka, od toga 4 tankera, i još 13 izlazaka), da bi 24. juna bilo zabilježeno čak 62 prolaza (21 ulazak i 41 izlazak). Pritom je od desetak tankera na ulazu većina išla "iranskom rutom", a tek poneki uz obale Omana, gdje se bilježio znatno aktivniji izlaz iz zaliva — što je onda i podstaklo Iran na vojno suzbijanje takvog saobraćaja.

Hormuški tjesnac  -/Afp

Zato se u četvrtak, 25. juna, još bilježilo ukupno 54 prolaza (9 tankera na ulazu, i to 6 "iranskom rutom" i 3 uz obale Omana), da bi početak vojnih djelovanja u petak, 26. juna, uz ukupno 40 prolaza (28 izlaza i 12 ulaza) ipak bitno oslabio saobraćaj "omanskom rutom" — zabilježen je bio i prolaz tek 7 tankera (4 "iranskom rutom" i 3 pod američkom mornaričkom pratnjom na "omanskoj ruti") te brojna okretanja u plovidbi.

Subota, 27. juna, bilježila je ukupno 39 prolaza — od toga 17 izlaza i 22 ulaza, pri čemu je bilo 11 tankera (6 "omanskom rutom" i još 5 "iranskom rutom", koju zbog sankcija Iranu ne mogu koristiti evropska plovila) — te ponovna američka mornarička eskortiranja "omanskom rutom" i u nedjelju, 28. juna (ukupno 44 prolaza, od toga 20 izlaza i 24 ulaza u zaliv, od toga ukupno 8 tankera, podjednako rutama uz obale Irana i Omana).

Bejrut  Anwar Amro/Afp

U ponedjeljak, 29. juna, zabilježeno je ukupno 39 prolaza (23 izlaza te 16 ulaza, od toga 3 VLCC tankera "omanskom rutom"). Utorak, 30. juna, donio je 34 prolaza (15 izlaza i 19 ulaza, od toga 10 raznih tankera, 6 "iranskom rutom" te još 3 uz obale Omana) — iako se od američkog potpredsjednika J. D.-a Vancea 1. jula moglo čuti kako je svrha čitavog Memoranduma i s njim povezanog jačanja saobraćaja kroz Hormuz tek "ponovno popunjavanje svjetske naftne ekonomije, dopuna ponešto zaliha — da bi se onda vidjelo gdje smo i kako stojimo", dakle — sve privremeno.

Mjesec jul je počeo prolazom ukupno 43 plovila (19 izlaza i 24 ulaska u zaliv, od toga 13 tankera, i to 5 "iranskom rutom" i čak 8 uz obale Omana, od toga 5 VLCC tankera pod američkom pratnjom) — da bi se u četvrtak, 2. jula, bilježio ulazak 11 tankera: 6 "iranskom rutom" i 5 uz obale Omana (od toga 4 VLCC pod američkom vojnom pratnjom).

Petak, 3. jula, opet je donio jačanje tankerskog saobraćaja (14 tankera je ulazilo u zaliv, od toga njih 8 "iranskom rutom" i 6 uz obale Omana, od toga 3 VLCC pod pratnjom američke Ratne mornarice), a kako izgleda — iranski državni sprovod pokojnog vrhovnog vođe trebao je biti iskorišten za novo jačanje saobraćaja "omanskom rutom" kroz Hormuz.

To je dovelo i do pojačanog prisustva flotila iranskih vojnih brodica, pa dok se tokom 4. i 5. jula moglo čuti za ukupno 78 prolaza (32 izlaza i 46 ulaza), od toga je 4. jula bilo spomena ulaza tek 6 tankera (sve "iranskom rutom"), a onda 5. jula i ulazak još 9 tankera (2 "iranskom rutom", a još 7 uz obale Omana, od toga 3 VLCC uz američku pratnju).

Iako su već do tada ponovo počela borbena djelovanja u zoni Hormuza, u ponedjeljak, 6. jula, spominjalo se ukupno 45 prolaza (27 izlaza i 18 ulaza kroz Hormuz, od toga 7 tankera, i to 5 "iranskom rutom" i 2 uz obale Omana, od čega jedan pod američkom pratnjom). Pošto se do 7. jula čulo i o organizovanju pojedinih izlaznih konvoja kroz Hormuz "omanskom rutom", ne čudi da je to onda dovelo i do ponovljenih iranskih vojnih djelovanja protiv takvih plovila — te onda i do brojnih okretanja u plovidbi na osnovu procjena konkretno povećanog rizika, uz ukupno 41 prolaz kroz Hormuz, od toga ulazak barem 4 tankera u zaliv (po 2 "iranskom" i "omanskom" rutom).

Hormuški tjesnac Amirhossein Khorgooei/Afp

Uticaj aktuelne faze primirja na naftna pitanja

Što se tiče konkretnih efekata spomenutog "Memoranduma o razumijevanju", oni su bili faktički impresivni, iako je zapravo ostalo visjeti u zraku ikakvo pravo primirje na osnovu njegovog sadržaja.

Kako se posljednjih sedmica višestruko hvalio američki predsjednik Donald Trump, WTI nafta je prvo cjenovno pala oko 5 posto (sa 84,3 na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (sa 86,7 na ispod 82,9 USD za barel), da bi se onda taj pad nastavio do četvrtka, 2. jula — kada je WTI nafta dostigla 67,15 USD, a Brent nafta 70,28 USD za barel.

Ilustracija Scott Olson/Getty Images Via Afp

No, od tada se bilježi ponovno polagano poskupljivanje, dodatno pojačano i novim incidentima u Hormuzu u utorak, 7. jula, te onda i već spomenutim vezanim američkim ukidanjem 21. juna uvedenih suspenzija ograničenja "proizvodnje, isporuke i prodaje" sirove nafte te naftnih proizvoda iranskog porijekla. Konkretno, do srijede, 8. jula, WTI nafta je ponovo dosegla 72,48 USD za barel, dok je Brent nafta bilježila 76,2 USD za barel — uz nejasnu perspektivu daljeg kretanja tih cijena.

Uprkos spomenutom padu cijena nafte na terminskim tržištima, cijena goriva u Sjedinjenim Američkim Državama nije ispunila očekivanja Donalda Trumpa i nije se strmoglavila istim ili sličnim tempom. Dok se prosječna cijena benzina u SAD-u prije početka intervencije u Iranu bilježila na 2,98 USD po galonu, maksimum cijena je registrovan krajem maja s oko 4,55 USD po galonu.

Ta je cijena počela padati, pa se, nakon objave sklapanja "Memoranduma o razumijevanju", spustila ispod psihološke granice od 4 USD za galon. Iako se već 15. juna bilježilo prosječno 3,997 USD za galon, do 7. jula su te cijene pale tek do 3,79 USD za galon — dakle, nimalo približno kao cijene nafte.

Abas Arakči Ahmad Al-rubaye/Afp

To je posljednjih sedmica u više navrata podstaklo i samog Donalda Trumpa da naftne kompanije i vlasnike benzinskih pumpi optuži za manipulisanje tim cijenama, koje se u SAD-u generalno smatraju posebno bitnima u predizborno vrijeme (kao što su naredni mjeseci pred kongresne izbore zakazane za 3. novembra).

No, prema upućenim stručnjacima, osnovni razlog zadržavanja visokih cijena su pitanja raspoloživosti rafinerijskih kapaciteta — koji posljednje vrijeme prioritet daju tržišno isplativoj proizvodnji dizel i avionskog goriva, uz manje kapaciteta za benzin, maziva i druge frakcije derivata. Dakle, do bitnijih promjena tu neće doći onda kada to Trump poželi, već kad se glavnina tržišta ozbiljnije stabilizuje.

Pražnjenje strateških rezervi SAD-a

Možda je još veći problem to što se posljednjih sedmica, mimo kretanja cijena nafte na terminskim tržištima, nastavilo bilježiti i ozbiljno povlačenje nafte iz američkih zaliha, kako onih državnih, tako i komercijalnih. Ukupno se u američkim državnim strateškim zalihama bilježi 14 sedmica njihovog uzastopnog opadanja.

U sedmici prije sklapanja Memoranduma: bilježilo se američko otpuštanje 15,4 miliona barela (8,9 miliona iz državnih strateških zaliha te još 6,44 miliona iz komercijalnih zaliha).

U sedmici zaključenja Memoranduma (15. – 21. juna): bilježio se pad ukupnih američkih zaliha nafte za ukupno 11,74 miliona barela, od čega je 9,1 otpadalo na državne strateške zalihe i još 2,64 miliona na otpuštanja iz komercijalnih zaliha.

U sedmici od 22. do 28. juna: bilježilo se otpuštanje 5,5 miliona barela iz državnih zaliha te 8,32 miliona barela iz komercijalnih zaliha (ukupno 13,82 miliona barela).

Ilustracija Scott Olson/Getty Images Via Afp

Od 29. juna do 5. jula: bilježilo se otpuštanje još oko 6,2 miliona barela iz državnih strateških rezervi — u kojima je ostalo još oko 319,5 miliona barela, što je njihov najniži nivo od 1983. godine.

Prema pojedinim procjenama, ovaj nivo otpuštanja nafte iz američkih državnih strateških rezervi može se održati otprilike do nivoa od 300 miliona barela — što bi značilo još koju sedmicu, odnosno u principu do kraja jula.

Ako se do tada ne stabilizuje saobraćaj kroz Hormuz, navodno treba očekivati bitnije promjene cijena i tržišne nestabilnosti uz tek smanjene nivoe njihovog ublažavanja kroz američke komercijalne i državne strateške zalihe, o čemu je govorio i sam Donald Trump u Francuskoj 17. juna, kako smo već ranije citirali. Uz to, treba napomenuti i da su američka povlačenja iz strateških zaliha formulisana kao pozajmice te će ih s vremenom trebati vratiti — što bi opet moglo postepeno loše uticati na buduću opštu raspoloživost nafte na svjetskim tržištima.

Sljedeći koraci u pregovorima

Dok se vojna djelovanja ponovo intenziviraju u posljednjih 48 sati, treba napomenuti i današnje izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u Ankari na godišnjem sastanku NATO saveza. U okviru njegovih izjava za medije sa generalnim sekretarom Markom Rutteom postalo je jasno da Iran najednom zauzima većinu vremena i pažnje američkog lidera, umjesto teme rata u Ukrajini, koji je posebno na srcu većini ostalih država članica Saveza.

No, dok je donedavno hvalio iransko vodstvo, Trump danas te iste ljude opisuje kao "ništarije", "rak koji treba rano izrezati", ali i "glupe" te "nerazumne", kazujući ujedno da on sam smatra "Memorandum o razumijevanju" potpisan između 15. i 17. juna propalim.

No, kao i do sada, vojne opcije oko Irana i dalje ostaju praktično ograničene — tako da i sam Donald Trump tu zapravo ostavlja prostor za dodatno pregovaranje u narednim danima (sve u uslovima ponovo prekinutog saobraćaja kroz Hormuz te opet rastućih cijena nafte na svjetskim tržištima). Doduše, kako su već mnogi komentarisali, tek je sredina sedmice, pa ima vremena za dodatne vojne akcije prije naredne nedjelje i pretpostavljenog smirivanja stanja pred novu sedmicu berzanskog trgovanja.

Usamljeni saveznički pohod i tragedija u Mindabu

Za kraj, napomenimo da, iako se od Donalda Trumpa još 17. juna moglo čuti kako sve zemlje izričito žele slati svoje vojne snage prema području Perzijskog zaliva (a SAD-u one ne trebaju, nakon okončanja "pravih" vojnih djelovanja), ni do danas nema traga ikakvim saveznicima koji bi se stvarno tamo masovnije pridružili Sjedinjenim Državama i Izraelu u obračunu s Iranom. To i nije čudno ako se prisjetimo da se prije početka intervencije Trump nije koordinisao ni s kim od uobičajenih saveznika.

Nažalost, stanje priprema dobro je ilustrovala i činjenica američkog napada na iransku školu u mjestu Mindab prvog dana rata, u subotu, 28. februara ove godine. Još prije nekoliko sedmica sam je Trump na pitanja novinara tvrdio kako o tome još traje istraga i da se ne može govoriti o odgovornim osobama za smrt 156 civila (od toga 120 školaraca), prebacujući odgovornost na sektor odbrane i ministra Petea Hegsetha.

Pete Hegseth (Foto: Saul Loeb/Afp)

Dok zvaničnih informacija o istrazi nema, američki CNN je otkrio da se u Pentagonu itekako znalo da su podaci o toj potencijalnoj meti stari te da ih treba iznova provjeriti. Ipak, navodno se, radi ubrzavanja postupka izbora ciljeva za napade (u čemu se ponosno isticala i uloga sistema vještačke inteligencije), odustalo od takvih dodatnih provjera — što i ne čudi, s obzirom na to da je Hegseth ionako smanjio broj ljudi zaduženih za taj posao.

Napad je na kraju ipak izveden i pogođen je bivši vojni objekat koji je posljednjih desetak godina služio kao škola. Nažalost, ova situacija dobro ilustruje i ukupan nivo te kvalitet priprema SAD-a kako za ovogodišnje vojno djelovanje u Iranu, tako i za njegove razne posljedice po države u regiji, ali i znatno šire.

Izvor: Jutarnji.hr