Piše: Amina Ćorbo - Zećo / NAP

Vlastimir Plazinić iz Srbije danas je svjedočio u predmetu Dobrovoljačka, jednom od najkontroverznijih postupaka koji se vode pred Sudom Bosne i Hercegovine. Samo nekoliko dana uoči 11. jula, javnost je imala priliku slušati jedno od najmučnijih svjedočenja do sada – svjedočenje koje je, po mom uvjerenju i uvjerenju mnogih koji su prisustvovali ročištu, bilo satkano od neistina.

Neko će reći da je ovo subjektivan stav. I jeste. Ali svako ko je danas sjedio u sudnici, a bio svjedok događaja iz aprila i maja 1992. godine u Sarajevu, mogao je osjetiti poniženje kojem nisu izloženi samo optuženi, nego i svaki zdravorazumski građanin Bosne i Hercegovine.

Podsjećam da su optužnicu protiv Ejupa Ganića i drugih potpisali Milanko Kajganić i Mladen Vukojičić, a potvrdio je sudija Braco Stupar. Upravo zbog toga današnje svjedočenje ne zaslužuje tek rutinski sudski izvještaj. Ono zahtijeva ozbiljno upozorenje javnosti koja još uvijek vjeruje da će istina sama od sebe pobijediti.

Kada bi se ukratko saželo ono što je Plazinić danas tvrdio, to bi najbolje opisale ironične riječi advokata Senada Pizovića: "Do 5. maja 1992. godine, dok je Plazinić bio u Sarajevu, nije bilo nikakve pucnjave niti dejstava JNA. Postojali su samo napadi na pripadnike JNA."

Upravo takvu sliku pokušao je predstaviti pred Sudom.

Na pitanja advokatice Jesenke Rešidović tvrdio je da nije vidio niti čuo bilo kakva dejstva JNA po Sarajevu. Rekao je da 2. maja na Skenderiji pripadnici JNA nisu uzvraćali vatru, da oko Sarajeva nije bilo artiljerije, te da nije znao niti je čuo da su iz kasarni JNA ubijani civili.

Govoreći o ubistvu sekretara SDP-a Senada Šećerovića ispred komande Druge vojne oblasti, ispričao je verziju prema kojoj su osobe iz civilnog vozila prve otvorile vatru, nakon čega je osiguranje uzvratilo i ubilo ih.

Prema njegovim riječima, nije vidio ni razrušene zgrade u Sarajevu, a tadašnje medije optužio je za propagandu.

Posebno je zanimljiv dio iskaza koji se odnosi na pukovnika Bogoljuba Pelemiša, čovjeka kojeg javnost pamti po snimku na kojem prijeti da će srušiti zgradu na Otoci. Plazinić je rekao da je bio s njim u transporteru, ali je ustvrdio da Pelemiš nije imao čime izvršiti takvu prijetnju. Istovremeno je govorio kako je Pelemiš u Dobrovoljačkoj bio fizički napadnut jer su ga ljudi prepoznali.

Kao i brojni drugi svjedoci u ovom predmetu, Plazinić je danas govorio drugačije nego ranijih godina pred istražnim sudijom u Beogradu. Tada je spominjao prisustvo civila u Dobrovoljačkoj ulici, dok je danas tvrdio da civila nije bilo.

Na pitanje odbrane kada mu je sjećanje bilo pouzdanije – 2011. ili danas, 2026. godine – odgovorio je: "Pa, zavisi od situacije."

Možda upravo ta rečenica najbolje opisuje vjerodostojnost njegovog današnjeg iskaza.

Vrhunac njegovog svjedočenja bio je kada je ustvrdio da JNA nikada nije blokirala Dobrinju i da se to jednostavno nije dogodilo. Govorio je i da je na televiziji slušao tvrdnje da je granatiran RTV dom, ali da on lično nije ništa vidio niti čuo. Tvrdi u Sarajevu je sve bilo mirno tih mjeseci, a pripadnicima Zelenih beretki smatra sve one koji su bili ‘protiv JNA’.

Ako bi se prihvatilo ono što je danas ispričao Vlastimir Plazinić, proizlazilo bi da u Sarajevu do 5. maja 1992. gotovo da nije bilo opsade, granatiranja, artiljerije, blokada, ubistava civila ni razaranja – već isključivo napada na JNA. Takva slika nije samo u suprotnosti s brojnim dokazima, presudama, dokumentima i svjedočenjima, nego predstavlja pokušaj da se pred očima javnosti prekroji historija.

A upravo zbog toga današnje svjedočenje neće ostati upamćeno kao doprinos utvrđivanju istine, nego kao još jedan pokušaj njenog negiranja. I zato su najkrivlji Kajganić, Vukojičić i Stupar, ali i svi mi koji mirno slušamo kako nam se sudi jer smo se branili. Jer nije ovo optužnica protiv Ganića i drugih nego protiv svih nas koji smo preživjeli.