U Krekovima kod Nevesinja služen je parastos kod spomen-obilježja hercegovačkih ustanicima povodom 151 godine od tzv. Nevesinjske puške, ustanaka pravoslavnog stanovništva protiv osmanske vlasti.

Parastosu prisustvuju član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, predsjednik Vlade RS Savo Minić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS Radan Ostojić i delegacija Narodne skupštine.

U nastavku obilježavanja 151 godine od "Nevesinjske puške" biće položeni vijenci i cvijeće kod spomen-obilježja ustanicima.

Nakon polaganja vijenaca biće održan kulturno-umjetnički program, a planirana su i obraćanja zvaničnika.

Obilježavanje 151 godine od Nevesinjske puške organizuju odbori vlada Republike Srpske i Srbije za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova.

Nevesinjska puška - masakr hercegovačkih trgovaca

Nevesinjska puška i ustanak u Bosni i Hercegovini koji je uslijedio jedno je od najkrupnijih pitanja u domaćoj historiografiji zbog posljedica do kojih je doveo.

Ovaj historijski događaj je gotovo cijelo stoljeće tumačen u dominantnoj srpskoj historiografiji iz perspektive pobunjenika predstavljajući oružanu pobunu pravoslavnog seljaštva kao revolucionarnu borbu za bolje uslove života i manje porezne namete.

No, u posljednjih 10-ak godina historiografija je ponovo "vratila" ovom pitanju i ponudila nove cjelovitije odgovore na složene historijske procese.

U nastavku vam donosimo osvrt na Nevesinjsku pušku berlinskog profesora Hannesa Granditsa, autora dvije izvanredne studije "Multikonfesionalna Hercegovina: Vlast i lojalnost u kasnoosmanskom društvu" i "Kraj osmanske vladavine u Bosni: Suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja".

Piše: Hannes Grandits / Historiografija.ba

U proljeće i rano ljeto 1875. godine, rasle su napetosti u nekoliko planinskih, pretežno pravoslavnih sela u blizini gradića Nevesinja, koji se ne nalazi previše daleko na jugoistok od Mostara, sjedišta Hercegovačkog sandžaka u osmanskom Bosanskom vilajetu („sandžak“ i „vilajet“ su bile administrativne jedinice u Osmanskog carstvu), kada su seoske glavešine, govoreći u ime drugih seljana, državi odbile platiti porez. Žalili su se da im prikupljači poreza, neki žandarmi i lokalni činovnici čine nepravdu prilikom procjene državnih poreza u naturi i novcu. Zbog slabe žetve, tvrdili su, većina seljana nije u stanju platiti puni iznos koji je od njih tražen. Pregovori između predstavnika lokalne osmanske uprave i ovih nevoljkih seoskih glavešina nastavljeni su i činilo se da je rješenje spora bilo blizu. Onda se 6. jula 1875. desio krupan incident, na samo nekoliko kilometara od Nevesinja, kada su karavan trgovaca na putu od Mostara do Nevesinja napali „ustanici“ koji su u tom napadu pobili sve putnike.

Ovaj događaj, koji će kasnije u jugoslavenskoj i bosanskoj historiografiji postati poznat kao „Nevesinjska puška“, i koji će se smatrati početkom pobune protiv osmanske vlasti, ozbiljno su shvatile i lokalne/regionalne i centralne osmanske vlasti. Potaknuo je intenzivnu razmjenu depeša između Nevesinja, mutesarifa (namjesnika okruga) u Mostaru, valije (namjesnika pokrajine) u Sarajevu i vlade u osmanskoj prijestolnici. Želeći da izbjegnu moguće reperkusije na međunarodnu politiku, jer se osmanska politika nakon Krimskog rata (1853–1856.) nekoliko puta morala boriti protiv diplomatskog utjecaja velikih evropskih sila u lokalnim unutarnjim krizama, Porta nije željela prihvatiti sugestije koje insistirala da treba nastaviti pregovore. Dvojici viših zvaničnika, Hasanpaši i Kostan efendiji, naredila je da preuzmu taj zadatak. Osmanska vlada ih je prvobitno poslala u Bosanski vilajet u misiji razrješenja graničnih pitanja sa susjednom Kneževinom Crnom Gorom. Sada su dobili zadatak da posreduju u sve opasnijim problemima u Nevesinju. Njih dvojica uskoro su se zabrinuli kada su shvatili da je karavan ne samo napadnut, već da su sva petorica muškaraca koji su ga pratili ubijeni i to na posebno nasilan način, o čemu se nervozno raspravljalo u depešama razmjenjivanim između osmanskih vlasti u pokrajini tih prvih dana jula 1875:

„Ubijeni su dignuti i sahranjeni. Nađeni su odsječenih glava. Trojica su iz nevesinjskog sreza, a zovu se Salih Kasumović, Sarić i Šamić Alija. Dvojica su iz stolačkog sreza. Ime jednog je Ramo Džinić, a drugi je iz sela Hrasna, ali mu je ime nepoznato. Obadvojica su nestali, što se je kasnije saznalo. Pošto im se lješevi nisu mogli naći, to izgleda da su ih ustanici sa sobom odnijeli“.

Daljnja komunikacija depešama pokazuje da su pregovori radi razrješenja spora očito postali sve manje mogući. Mada je sprva bilo nejasno ko je tačno izveo napad na karavan, njegova brutalnost se tumačila kao duboko simbolična provokacija. Od tog trenutka, spomenute seoske starješine bojale su se doći u Nevesinje u strahu da će ih zatvoriti. Od sredine jula 1875. godine nadalje, vodeći osmanski zvaničnici poslani u Nevesinje, uključujući i Hasan-pašu i Kostana efendiju, zatražili su i vojno pojačanje da provedu kaznene mjere, uhvate počinioce masakra nad karavanom i da uguše ono što su sve više opisivali kao početak pobune.

Za nekoliko sedmica, više dijelova Hercegovačkog sandžaka (posebno oni na crnogorskoj granici) bili su, čini se, na ivici anarhije. Osmanske vlasti je posebno brinulo što su ubrzo shvatili da je vodstvo Kneževine Crne Gore, koja je još uvijek bila pod osmanskom vrhovnom vlašću, ali je uživala široka autonomna prava, izgleda, bilo umiješano u sve nasilniju dinamiku na terenu. I doista, crnogorski arhivski izvori iz tog vremena otkrivaju veoma intenzivnu prepisku između lokalnih glavešina u selima nevesinjskog kraja i Vlade crnogorskog knjaza Nikole. Crnogorsko vodstvo poslalo je cijeli niz uputa, uključujući i ovu:

„Pa još do sad ne čujemo da je robje i mal krenulo i da se namjestilo na sigurna mjesta, a čujemo da ide vojska turska od kleka morem i od i Rumelije i da će vojska najdalje za 10 dana doć u Ercegovinu i ako robje i mal tamo zastanu đe se sad nalaze sve je propalo, zato čim ovo pismo primiš odmah iz najbrže pođi u Nevesinje i daj strogu naredbu da se robje i mal sa najvišom brzinom premjesti kako nevesinjsko tako i sve drugo koje je izloženo propasti da se namjesteđesmo više označili“.

Ovo uputstvo je dato stanovništvu pobunjeničkih mjesta. Oni su se trebali evakuirati i napustiti krajeve u kojima se ubuduće očekuje nasilje. Samo oni koji su sposobni za borbu trebali su ostati. Veoma brzo, počeo je masovni egzodus izbjeglica iz ovog kraja. Još će mnogi uslijediti. Sa crnogorske strane, međutim, nisu slana samo uputstva u sela oko Nevesinja i okolne krajeve. Već u prvim sedmicama jula 1875, sve više boraca prelazilo je granicu i učestvovalo u neprijateljstvima, što je od početka pratila i masovna pljačka. Pošto su ih vršile razne bande, te akcije su doprinijele daljoj eskalaciji nasilja.

Vrlo brzo, gotovo istovremeno, mnoštvo političkih aktivista, revolucionara, ratnih izvjestilaca, militanata i/ili borbenih dobrovoljaca pridružilo se ovoj „revoluciji u začetku“, kako su mnogi od njih shvatili ono što se dešava. Vijesti o „Hercegovačkom ustanku“ proširile su se diljem Evrope tokom ljeta. Novinski izvještaji su, čini se, doprinijeli činjenici da je znatan broj muškaraca različitog porijekla i motiva krenuo u „revoluciju“ u Hercegovini. Albin Kutschbach je bio jedan od njih. Za razliku od većine drugih, on nije došao da se bori, već je došao kao ratni dopisnik čiji je cilj bio da izvještava za razne njemačke novine. Kutschbach, tada dvadesetogodišnjak i do tada student prava i sin vlasnika štamparije u Leipzigu u Njemačkoj, stigao je u ovu regiju već u avgustu 1875. godine, i potom se pridružio jednom od ustaničkih tabora. U svojim izvještajima, zapanjivala ga je činjenica koliko je stranih dobrovoljaca već bilo na putu na hercegovačko ratište ili čak u ustaničkim taborima tek nekoliko sedmica pošto je sve počelo. Jedna od varijanti putovanja za one koji su odlučili postati „franctireurs” u Hercegovini (ondašnji izraz za francuske freikorps iz Franko-pruskog rata 1870/71. koji je usvojen u osmanskom kontekstu) Kutschbach ovako opisuje:

„Želio bih spomenuti ovdje da se slavenski revolucionarni odbori iz Praga i Odese pa sve do Kotora sistematski uspostavljaju i na isti način organiziraju za vrbovanje ustanika. Ako je, naprimjer, u Pragu lokalni odbor vrbovao jednog ustanika, on je dobijao kartu do Beča i nešto sredstava kojim se mogao izdržavati dok ne stigne u Beč. U isto vrijeme, dobio je i karticu sa kojom je morao dokazati svoj identitet bečkom odboru, koji bi ga onda na isti način prebacio u Trst, i tako se to odvijalo u fazama do mjesta ustanka“.

Gotovo od početka, stoga, lokalni ustanak je bio više od običnog „lokalnog događaja“. Vrlo brzo je postao dio šire dinamike političke mobilizacije. Razni politički odbori, revolucionari ili pustolovi izvana postali su dio dešavanja. Kao što je već spomenuto, a jednako je bitno, činjenica je da su regionalni učesnici koji su imali vlastite težnje, Crna Gora i također Srbija (i jedna i druga službeno još uvijek pokrajine pod osmanskom vrhovnom vlašću) bili uključeni u događaje u osmanskoj Hercegovini na tajni način od samog početka – iako su dosljedno službeno poricali bilo kakvu umiješanost.

Od samog početka, Velike sile su se također umiješale i sve više su insistirale da imaju utjecaja na ono što će se dešavati.