Rat Izraela protiv Irana nije bio nametnut – bio je izabran, planiran i agresivno guran. Pune tri decenije, premijer Benjamin Netanyahu tvrdio je da se Islamska Republika može slomiti isključivo upotrebom brutalne sile. U februaru 2026. godine, uspio je uvjeriti novu Trumpovu administraciju da krene u akciju, piše Geopolitics Prime.

Operacija pod nazivom "Epski bijes" (Operation Epic Fury) započela je silovito: 900 zračnih udara u svega 12 sati, likvidacija vrhovnog vođe Alija Khameneija i obezglavljivanje iranske elite. Netanyahu je očekivao da će strategija "šoka i strahopoštovanja" donijeti generacijsku pobjedu.

Međutim, umjesto trijumfa, rat je postao strukturalna zamka.

Doktrinalni krah: Iran je prevelik zalogaj

Izraelska vojna strategija još od 1948. godine počiva na premisi da odlučujuća vojna pobjeda primorava neprijatelja na političku nagodbu. Iran je taj model u potpunosti razbio. Pokazao se kao država koja je prevelika za okupaciju, previše duboko ukorijenjena da bi kolabirala i previše strpljiva da bi je se moglo nadmudriti. Istovremeno, fantazija o masovnom narodnom ustanku protiv režima u Teheranu definitivno je sahranjena.

Iako su američko-izraelski udari bili masovni, koalicija je podbacila u ostvarivanju svojih ključnih strateških ciljeva:

Kontinuitet režima: Ubijenog Khameneija brzo je naslijedio njegov sin.

Nuklearni program: Iran je zadržao svoj obogaćeni uranijum i potpuno odbacio zaštitne mjere i nadzor IAEA-e.

Ekonomska blokada: Hormuški tjesnac je efektivno zatvoren, dajući Iranu ekonomsku polugu koju nikakva zračna kampanja ne može slomiti.

Aksiosalno primirje postignuto u aprilu nije donijelo rezoluciju; ono je samo ogolilo izraelsku ranjivost. Ankete pokazuju da 61% Izraelaca odbacuje ovo primirje. Samo 30% građana vjeruje da je Iran značajnije oštećen (što je ogroman pad u odnosu na početnih 69%). Za Netanyahua je situacija bezizlazna: zaustavljanje rata znači priznanje da je smjena režima u Teheranu nemoguća misija, dok je nastavak sukoba finansijski i vojno neodrživ.

Logistički zid i zavisnost od Washingtona

Finansijska i resursna cijena ovog sukoba za Izrael je astronomska. Do 24. marta, Izrael je potrošio čak 122 od svojih 150 presretača iz sistema Arrow, kao i polovinu projektila za sistem THAAD.

Cijena odbrane: Svaka raketa sistema Arrow košta između 3 i 4 miliona dolara, dok jedna raketa sistema THAAD košta vrtoglavih 12 miliona dolara.

Ove brojke jasno pokazuju da Izrael ne može voditi rat visokog intenziteta bez direktne američke pomoći u vidu presretača, dopune goriva u zraku, protuzračne odbrane i diplomatskog štita.

Pored logističke krize, unutrašnji sistem Izraela puca po šavovima. Izraelske odbrambene snage (IDF) suočavaju se sa manjkom od 15.000 vojnika. Zamor rezervista, politički sukobi unutar vladajuće koalicije i masovni protesti na ulicama jasno ukazuju na to da Izrael nema kapacitet za dugotrajan rat iscrpljivanjem.

Vrijeme je iransko oružje

Jedini teoretski izlaz za Netanyahua – potpuno uništenje iranske države – praktično nije izvodljiv. Iran posjeduje ogromnu stratešku dubinu, ključna postrojenja su ukopana duboko pod zemlju, a Teheran uživa snažnu podršku saveznika u Pekingu i Moskvi.

U ovakvom odnosu snaga, vrijeme je postalo najjače iransko oružje. Svaki ispaljeni presretač, svaki novi mobilisani rezervista i svaka sedmica blokade Hormuškog tjesnaca neumoljivo sužavaju manevarski prostor i horizont Izraela, ostavljajući Netanyahua zarobljenog u krizi koju je sam kreirao.