Dragan Čović danas sebe predstavlja kao zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini, no njegov put do te pozicije počeo je u redovima jugoslavenskog komunističkog sistema, a ne — kako danas tvrdi — u ratnim rovovima. Nova analiza otkriva kako je odmah nakon rata izgradio takozvani Čovićev krug — mrežu porodice, kumova i lojalnih tehnokrata koja je, prema navodima, umjetno obezvrijedila i raskomadala mostarski industrijski gigant SOKO te državnu imovinu vrijednu stotine miliona maraka prebacila u privatne ruke za simboličnu naknadu.

Put od komuniste do tajkuna

Dragan Čović, rođen 1956. godine u Mostaru, odrastao je u mostarskom naselju Đikovina u siromašnoj radničkoj porodici — majka domaćica, otac radnik rano umirovljen zbog bolesti. Kao stipendist preduzeća SOKO, važnog subjekta jugoslovenske vojne industrije, trudio se uklopiti u tadašnji sistem: postao je član predsjedništva Saveza socijalističke omladine na Mašinskom fakultetu, a potom i član Saveza komunista Jugoslavije. Prilikom upisa na fakultet izjašnjavao se kao Jugosloven po nacionalnosti i potpisivao se ćirilicom, navijao za FK Velež i redovno odlazio na partizansko groblje u Mostaru.

Demokratske promjene u novembru 1990. dočekao je kao inženjer mašinstva zaposlen u SOKO-u, gdje je obnašao funkciju predsjednika Radničkog savjeta. Eskalacija rata početkom aprila 1992. zatekla ga je na mjestu direktora proizvodnje istog preduzeća — u trenutku kada je, prema navodima, upravljao servisiranjem i naoružavanjem borbenih aviona JNA koji su napadali Hrvatsku. Otriježnjenje je, navodno, uslijedilo tek kada su ga vlastiti dojučerašnji drugovi opljačkali i istjerali s kapije preduzeća. Krajem juna 1992., nakon oslobođenja Mostara, imenovan je direktorom SOKO-a i oko sebe okupio saradnike poput Branka Kolobarića, Zdravka Bevande i Mire Ćorića.

Rasparčavanje giganta

Svjestan da je holding s hiljadama radnika i jakim sindikatom nemoguće preuzeti odjednom, Čović je, prema navodima analize, preduzeće usitnio osnivanjem dvadesetak manjih firmi-kćeri, čime je radnička masa rascjepkana, a sindikat oslabljen. Kroz asimetričnu privatizaciju izbjegnuta je obaveza velikih, transparentnih tendera — manje firme mogle su se direktno dodijeliti unaprijed odabranim menadžerima kroz proces u pet faza: umjetno obezvređivanje, razbijanje preduzeća, "mala" i "velika" privatizacija, čišćenje od duga i radnika te finalna ekstrakcija vrijednosti nekretnina.

Kompleks SOKO-a prostirao se na 450.000 kvadratnih metara zemljišta, s preko 122.000 kvadratnih metara korisne površine raspoređene u 79 fabričkih objekata — hala, upravnih zgrada, hangara i laboratorija za mlazne motore. Prema procjeni analize, današnja realna vrijednost kompleksa iznosila bi oko 500 miliona konvertibilnih maraka. Poređenje službene knjigovodstvene procjene s realnim stanjem na terenu, tvrdi se, otkriva razmjere navodne pljačke: zvanična procjena iznosila je 47.163.666 KM, dok je stvarna vrijednost, prema analizi, bila oko 150.000.000 KM. Na osnovu tako obezvrijeđene procjene, paket od 33 posto akcija prodat je grupi od 19 odabranih za ugovorenu obavezu ulaganja od svega milion i po KM.

Mreža insidera i tehnokrata

U ekonomskoj teoriji i kriminologiji, ovakva grupa naziva se kleptokratska mreža — insideri koji sistemsko i formalno-pravno prikriveno preuzimanje imovine sprovode kroz nekoliko uloga: menadžerske insidere, korumpirane tehnokrate, tajkunske klijente i političke pokrovitelje.

Branko Kolobarić, dugogodišnji saradnik Dragana Čovića, bio je predsjednik Upravnog odbora SOKO-a tokom devedesetih i, prema navodima, potpisivao odluke o izdvajanju najvrjednijih nekretnina koje su potom prenesene na privatne osobe. Kada je Županijsko tužilaštvo u Mostaru pokrenulo istragu, Kolobarić je označen kao sukreator procesa i optužen za zloupotrebu položaja, no Kantonalni sud u Mostaru donio je 2010. godine oslobađajuću presudu zbog navodnog nedostatka dokaza. Nakon toga imenovan je za zamjenika glavnog revizora u Uredu za reviziju institucija Federacije BiH — poziciju koja bi trebalo da kontroliše zakonitost trošenja javnog novca. Njegova kćerka, Nina Džidić, od kraja 2024. obnaša funkciju zamjenice generalnog revizora iste institucije.

Mila Gadžić, kao čelnica Agencije za privatizaciju HNŽ-a, potpisivala je i odobravala planove komadanja SOKO-a. Optužnica koja je prvobitno trebalo da obuhvati samog Čovića na kraju je sužena na Gadžić, Kolobarića i Valeriju Čuljak, koji su svi oslobođeni 2010. godine. Gadžić je nakon toga imenovana ministricom vanjske trgovine u Vijeću ministara BiH, potom revizorkom Centralne banke BiH, a danas obnaša funkciju dekanice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

Josip Gojak, koji je naslijedio Čovića na mjestu generalnog direktora 1998. godine, sjedio je u komisiji koja je nerealno nisko procijenila imovinu SOKO-a. Kada je Finansijska policija FBiH podnijela krivičnu prijavu za organizovani kriminal, Gojak i Čović bili su među prvim osumnjičenima, no Čović je naknadno izbačen iz predmeta. Gojak je 2009. pobjegao u Hrvatsku, gdje je zbog hrvatskog državljanstva postao nedostupan pravosuđu BiH, a preostali optuženi oslobođeni su 2010. godine.

Porodični kapital i tajkunski partneri

Prema navodima analize, imovina SOKO-a prešla je i u ruke bliskog porodičnog i poslovnog kruga: Valerije Čuljak, tetke supruge Dragana Čovića Bernardice Čović, koja je preko firme Euro Consulting stekla vrijedne nekretnine unutar kompleksa; Ante Vidačka, kuma Dragana Čovića i vlasnika građevinske firme Promark, čije je preduzeće preuzelo najveći dio imovine u Rodoču i potom dobijalo milionske javne ugovore od Sveučilišta u Mostaru, Hrvatske pošte Mostar i Sveučilišne kliničke bolnice Mostar; te Dragana Perića, Čovićevog šuraka, direktora preduzeća Soko Vit koje je, prema izvještaju privremene upraviteljice Hercegovačke banke iz 2001. godine, korišteno za nezakonito prelijevanje novca.

Novije transakcije, prema podacima Sarajevske berze, pokazuju da vlasnički krug ostaje zatvoren: kada je Vedranka Gadžić krajem 2025. prodala svoj paket od 13,86 posto akcija u SOKO Helikopterima, kupci su bili upravo Vidačak i Perić. Slično, kada je Zračna luka Zagreb u martu 2025. prodala preostali udio u SOKO Air d.d., akcije su otkupili Luka Jurilj, Marko Perić i Željko Lesko — svi povezani rodbinskim ili poslovnim vezama s Vidačkom i Čovićem — dok najveći pojedinačni udio u tom preduzeću drži Mostarski sajam d.o.o., kojim od 2003. godine upravlja Dalfina Bošnjak.

Prema navodima analize, cijeli sistem funkcioniše tako da privatni dioničari drže vlasništvo nad prostorima koje potom kroz najam ili preprodaju zakupljuju javna preduzeća poput Elektroprivrede HZ HB i Elektroprijenosa BiH, čime se javni novac, tvrdi se, prelijeva prema privatnim računima kruga bliskog Draganu Čoviću.

Izvor: otpor.media