Životne priče koje ruše sve predrasude i granice uvijek izazivaju veliku pažnju javnosti, a jedna od njih je i sudbina Sarajke Sanje Domuz Sadiković. Ćerka Čedomira Domuza, koji je tragično izgubio život na ratištu, odrasla je u pravoslavnom okruženju, ali je duhovni mir i životni put pronašla u islamu.

Kada danas govori o svom izboru, Sanja ističe da je nošenje hidžaba obaveza koju je sa radošću ispunila. Ona otvoreno priznaje da je u islam ušla jer se tu istinski pronašla i zato to smatra svojom prvom religijom koju zapravo nikada nije mijenjala.

"Ne kažem nikada da sam promijenila vjeru, jer nikada nisam odgajana u vjerskoj porodici", objašnjava Sanja svoj neobičan duhovni put.

Ona dodaje da je prihvatila islam kao svoju vjeru, iako pre toga nije imala jasno versko opredjeljenje. Sanja podsjeća da je odrasla u tradicionalno pravoslavnoj kući, ali naglašava da se kod njih sve svodilo uglavnom na porodične posjete za Uskrs i Božić. Zbog svega toga često voli da kaže kako je prihvatila islam kao religiju u kojoj je ponovo rođena.

Gubitak oca

Gubitak oca u ranom djetinjstvu ostavio je dubok trag na njenu dušu i u velikoj mjeri oblikovao njena razmišljanja o prolaznosti života. Sanja objašnjava kako djeca obično veruju da su njihovi roditelji neuništivi i nepobedivi, ali kada dijete rano ostane bez oslonca, brzo shvati da postoji neka mnogo veća sila od njih samih.

Sjećanje na oca Čedomira ne blijedi, a Sanja se često suočava sa komentarima onih koji ga nazivaju izdajnikom jer je, kako kaže, stao u odbranu komšija Bošnjaka.

"Al' šta znači izdati nekoga? To znači pretvarati se da si nešto što nisi. On je ostao vjeran sebi, ostao je vjeran svojim životnim vrijednostima, on je zapravo ostao vjeran bratstvu i jedinstvu na koje su se u to vreme svi kleli", poručuje ona.

Zašto je Čedomir donio takvu odluku, detaljno je objasnila njena majka Vesna, prisjećajući se događaja prije rata kada je on imao tešku operaciju. Tada je otišlo sedam muslimana, dali su mu krv i spasili mu život, a povrh toga ga je kao bebu dojila komšinica Esma.

"On je to iznio pred sebe i rekao: Čekaj, ljudi su mi spasili život, pa žena me je hranila po mlijeku, i sam ja od njih ugrožen", prisjetila se Vesna njegovih riječi.

Zanimljivo je i to da se ona često smije reakcijama ljudi kojima je nevjerovatno čudno da se jedna djevojka pod hidžabom zove Sanja. Ona objašnjava da se u našem društvu ljudi najviše dijele po imenu i čim čuju kako se zovete, odmah vas smjeste u određenu grupu.

Međutim, osim komentara i zlih pogleda Sanju i Vesnu je veliki dio rodbine potpuno odbacio. Vesna ne žali za rodbinom koja im je okrenula leđa: "Ne traže oprost, ne tražim da dođu... Nađeš sebi porodicu među svojim komšijama, nađeš porodicu kod prijatelja... taj se krug toliko proširio, kad je godišnjica... ja onako gledam pa kažem: 'Bože, vidi, pa nema govora, nisi sam'".

Kada je majci objašnjavala kako se osjeća povodom šire porodice sa kojom nemaju kontakt, Sanja je to svela u jednu bolnu, ali otrežnjujuću rečenicu: "Znaš, ne može mi nedostajati neko koga nikad nisam ni imala".

Majčina borba i prelazak u islam

Sanjin duhovni put inspirisao je i njenu majku Vesnu, koja je islam primila u svojoj trideset šestoj godini života. Njena priča je takođe prožeta velikim gubicima i surovom borbom za goli opstanak.

Vesna je odrasla živeći sa ocem koji je bio policajac u nekadašnjoj Jugoslaviji, pa zbog toga u mladosti nije imala apsolutno nikakvog dodira sa ovom verom.

Ona svoj život prije islama opisuje kao neprestanu borbu prepunu izazova i patnje. Imala je specifičan i izuzetno težak put koji je vodio od udaje, preko stravičnog rata i pogibije supruga, pa sve do grčevite borbe za decu i poslijeratnog preživljavanja.

(Blic.rs)