Šta uraditi kada vam umru roditelji ili druga bliska osoba, a uz vrijednu nekretninu ostave i 30 godina stvari? Prodati ih, ostaviti ili baciti u smeće? Korisnik SillyPop8171 na Redditu opisao je šta mu se dogodilo kada je kupio kuću čija je prethodna vlasnica, kći pokojnog muškarca, novim vlasnicima ostavila gotovo sve njegove stvari.

"Rekla je: 'Vi ste mladi, lakše ćete to izbaciti.' Ostavila je doslovno sve, od papuča do vojne uniforme", napisao je u objavi, dodavši da samo čišćenje nije bio problem, ali da ga je nakon nekoliko sati obuzeo neočekivan osjećaj.

"Kada sam sve izbacio, okrenuo sam se i shvatio da sam za četiri sata izbrisao 30 godina nečijeg života, njegovih dobrih i loših uspomena, kao da nikada nije postojao. Sve što je proživio više ne postoji i otišlo je u zaborav. Počeo sam razmišljati o tome koliko se zapravo trudimo i žrtvujemo zbog materijalnih stvari kada na kraju svi završimo u zaboravu, kao milioni ljudi prije nas", napisao je.

Stvari čuvane za posebne prilike

Nakon njegove objave javilo se mnogo ljudi sa sličnim iskustvom. Jedan korisnik opisao je kako je, kao najmlađi član porodice, godinama pomagao raščišćavati stvari starijih rođaka nakon njihove smrti. Prisjetio se skupocjenog posuđa za koje su njegovi rođaci izdvajali jednu ili dvije plaće, ali koje danas niko nije htio preuzeti ni besplatno. Isto se, kaže, dogodilo s nakitom, dragim kamenjem, muzičkim instrumentima, džepnim satovima, figuricama i slikama.

Posebno ga je pogodilo to što su mnogi decenijama čuvali stvari za "posebne prilike" koje nikada nisu došle. "Zato danas imamo ljude od 70 ili 80 godina koji i dalje čuvaju peškire donesene iz Savezne Republike Njemačke jer su 'predobri da bi se koristili'", napisao je.

Sličnu priču podijelio je i drugi korisnik, koji je opisao kako je kristalne vaze, posude i ekspres lonce nosio u podrum jer se "to ne baca", baš kao i stare frižidere koji više nisu radili kako treba, ali ih je nekome bilo žao zamijeniti. Kaže da je danas srećan što koristi običan IKEA-in pribor za jelo i tave koje bez griže savjesti zamijeni kada se istroše.

"Imam prijatelja koji je kupio skupocjeni sat. Gotovo ga nikada ne nosi jer ga čuva u sefu. Ako ga i stavi na ruku, unaprijed planira da tog dana neće u teretanu ili saunu kako ga ne bi morao ostavljati u ormariću. Preskup je. Dakle, zadovoljstvo od njega je nula", zaključio je.

Jedna korisnica priznala je da i danas u stanu ima ormar prepun skupih peškira, posteljine, čaša i posuđa koje je njena baka godinama skupljala. "Žao nam je da ih koristimo da se ne unište, jer ih je baka skupo platila i govorila da su za posebne prilike. Možda bih napokon trebala baciti stare, pohabane peškire koje koristimo godinama i zamijeniti ih ovima ljepšima", napisala je kroz smijeh, dodajući da se vrlo teško odvaja od stvari, pa vjeruje da će ih i sama čuvati još decenijama.

Jedan korisnik opisao je šta mu se dogodilo kada je nakon bakine smrti čistio njenu kuću. "Mislim da sam tada plakao više nego kada je umrla. Ormari su bili puni potpuno novih, nikada raspakovanih stvari. Pitao sam se zašto ih nikada nije koristila i je li moguće da nije uživala u onome za šta je cijeli život odvajala od usta", napisao je.

Kuće pune tuđih uspomena

"Moj djed bio je malo dijete tokom Drugog svjetskog rata i još danas ima snažnu tjeskobu da 'nikad ne znaš šta će trebati', pa sve čuva. Problem je što sada ima toliko stvari da više ni sam ne zna šta posjeduje, pa često kupi novo, dok ono što već ima stoji kod kuće i nikada se ne iskoristi. Ali to mu daje osjećaj sigurnosti, pa ga puštamo. Šta ćeš…"

"Moj otac je pravi skupljač stvari. Obožavam ga, ali doslovno je napunio cijeli sprat kuće od 150 kvadratnih metara i pomoćnu zgradu od 250 kvadratnih metara stvarima do vrha. Kuću i objekat ostavio sam sestri, ali ne znam gdje će sve te stvari završiti kada jednog dana umre. Alat ću sačuvati, ali tamo je hrpa materijala kojem samo on vidi vrijednost. Naprimjer, dvadesetak prozora nestandardnih dimenzija koje je djed napravio, a nikada ih nismo ugradili jer smo na kraju stavili PVC stolariju. Pretpostavljam da ćemo dio donirati, dio baciti, ali to će trajati godinama jer je kupovao svakakve stvari. Naprimjer, žiroskop iz MIG-a koji navodno čuva za projekat. Taj projekat čekam već 30 godina. Kad umrem, iza sebe ću ostaviti nekretnine, ali radije ulažem u fondove kako bi oni koji dolaze poslije mene imali lakši život."

"Bio sam u stanu prijateljice svoje supruge, koja je pravi skupljač stvari. Uhvatila me depresija kada sam vidio njenu djecu i uslove u kojima žive. Po hodnicima se jedva prolazi od naslaganih stvari. Sve prostorije bile su natrpane do vrha. Bio sam srećan kada sam izašao iz tog stana. I danas pomislim da je sve to trebalo baciti i djeci omogućiti normalan životni prostor."

"I mi smo kupili kuću od čovjeka koji ju je naslijedio. Odnio je samo dio stvari. Kad smo počeli čistiti, pronašli smo gomilu zanimljivih predmeta. Njegov otac bio je osobenjak, skupljao je značke, alat, recepte, nacrte… Mnogo toga smo morali baciti i bilo mi je žao. Pronašli smo i zlatni sat te nešto nakita koje smo prodali. Zadržali smo enciklopedije, dio korisnog alata i pozlaćena naliv-pera jer se takve stvari danas više ne mogu naći. Najviše mi je bilo žao što je čovjek cijeli život gradio tu kuću, a na kraju je prodana za sitan novac kako bi njegov sin kupio automobil i ostatak potrošio za dvije godine."

"Moji baka i djed živjeli su u Slavoniji. Baka je godinama radila u Švicarskoj i slala novac kući, a djed je sagradio ogromnu kuću s pet soba jer su vjerovali da će njihova djeca tu nastaviti živjeti. Kćerka je otišla u Njemačku sa 18 godina, sin u Zagreb, i niko se nije planirao vratiti. Kuća je danas ogromna, puna stvari i polako propada jer niko ne brine o njoj. Kada dođe red na nas, unuke, vjerovatno će biti prodana za bagatelu. Šteta toliko truda i novca."

Izvor: Dnevno.hr