Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja bi trebala biti usvojena u Hrvatskom saboru idućeg sedmice, nije ništa drugo nego lijepo upakirana iluzija. Rezoluciju ovih dana guraju Domovinski pokret iz Hrvatske i HDZ BiH, predvođen Draganom Čovićem, a riječ je o predizbornoj magli dizajniranoj da se proda biračima uoči oktobarskih izbora, bez stvarne namjere da promijeni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jer kako vjerovati u politički zaokret dok se istovremeno reprodukuje isti model upravljanja koji je godinama držao Hrvate u političkoj stagnaciji i motivisao ih na masovno napuštanje stoljetnih ognjišta.

Najveći problem Rezolucije nije ono što piše, nego ono što se namjerno izostavlja. Nigdje se ne spominje činjenica da Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju ustavom zagarantovana prava, ali ih ne koriste zahvaljujući politici Dragana Čovića. Ta prava nisu apstraktna, nisu simbolična, nisu na papiru – ona su operativna, primjenjiva i obavezujuća u slovu Washingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ako se ta prava ne koriste, ako se sistematski zanemaruju, ako se politički kapital pretvara u privatni finansijski interes, onda problem nije u Ustavu.

Optužbe na račun Čovića

Problem je u politici Dragana Čovića, koji je odustao od zaštite prava hrvatskog naroda još 1991. i 1992. godine, kada se svrstao na stranu Jugoslovenske narodne armije i izvršio agresiju na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. A kako i neće, kada se oduvijek izjašnjavao kao Jugosloven i na službenim dokumentima potpisivao ćiriličnim pismom.

Rezolucija to ne kaže. Rezolucija to ne smije reći. Jer bi time priznala da je upravo Dragan Čović godinama taj koji je zarobio HDZ BiH, a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini bio je ključni faktor u dezavuisanju ustavom zagarantovanih prava Hrvata. On je osmislio i udruženje građana, takozvani Hrvatski narodni sabor, koje sada u tački 8. Rezolucije ponovno pokušavaju predstaviti kao kolektivno i legitimno tijelo Hrvata u Bosni i Hercegovini, što je ponovno magla i laž.

U suštini, navedena Rezolucija je još jedna od prevara Hrvata Bosne i Hercegovine u režiji Srpskog svijeta, s Jugoslovenom Čovićem u glavnoj ulozi. Rezolucija je napisana tako da zvuči snažno, tobože domoljubno, ali ne i odlučno. Kad se skine retorička ambalaža, ostaje samo jedno – praznina. Nema plana. Nema mehanizma. Nema rokova. Nema obaveza. Nema političke odgovornosti. To nije dokument koji želi promijeniti položaj Hrvata. To je dokument koji želi promijeniti percepciju birača, barem do oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini.

Trokut moći iza Rezolucije

Rezolucija je još jedna u nizu predizbornih magli za bosanskohercegovačke Hrvate. Njihova politička prava osporavaju se godinama kroz trokut koji je svima poznat: Beograd – preko ruskog interesa takozvanog Srpskog svijeta; Milorad Dodik – kao operativni instrument; te Čović i Komšić kao partneri i pouzdanici Beograda.

To je mehanizam koji je proizveo stagnaciju, frustraciju i demografsku devastaciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Rezolucija Hrvatskog sabora se toga ne dotiče. Ne imenuje problem. Ne imenuje aktere. Ne imenuje posljedice. Zašto? Jer bi time morala priznati da je upravo sadašnja politička arhitektura, uključujući HDZ BiH s Jugoslovenom Čovićem na čelu, izvor tog problema.

Da je Rezolucija trebala biti historijski dokument, trebala je sadržavati jednu ključnu rečenicu:

"Imovina Hrvata u Bosni i Hercegovini pripada hrvatskom narodu, a ne političkim kastama, interesnim mrežama, stranačkim strukturama – preciznije rečeno, Draganu Čoviću i njegovoj rodbini."

To bi bila stvarna poruka. To bi bio stvarni zaokret. To bi bio stvarni čin političke hrabrosti. Ali toga nema, jer bi takva rečenica demaskirala one koji su Rezoluciju osmislili i preko Domovinskog pokreta uveli u saborsku proceduru. Rezolucija je pamflet. Politički letak. Predizborni trik. Dokument koji želi stvoriti privid da se nešto radi, dok se zapravo sve ostavlja onako kako jest – i da bude još gore za Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Poštovane zastupnice i zastupnici u Hrvatskom saboru, Hrvatima u Bosni i Hercegovini ne trebaju rezolucije koje služe kao marketinški alat i tretiraju hrvatski narod u Bosni i Hercegovini kao maloumnike. Treba im politika koja koristi ustavom zagarantovana prava u Bosni i Hercegovini, štiti imovinu u Bosni i Hercegovini, podržava institucije Bosne i Hercegovine, a ne blokira ih, te prekida zavisnost od rusko-srpskih centara moći. Sve dok se to ne dogodi, svaka rezolucija, pa i ovaj performans, ostaće samo dimna zavjesa za predizborne svrhe – pokušaj Dragana Čovića da opstane na vlasti.

Preporuka Hrvatskom saboru i saborskim zastupnicama i zastupnicima je da ne predlažu i ne glasaju za Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja ništa ne znači, koja neće ništa promijeniti, već će samo dodatno i nepotrebno zakomplikovati odnose u Bosni i Hercegovini pred nadolazeće oktobarske izbore.

Jedina korisna i djelotvorna rezolucija koju bi trebali jednoglasno podržati u Hrvatskom saboru jeste da se biračima s pravom glasa u Bosni i Hercegovini ukaže kako ih ne može legitimno predstavljati onaj ko je mijenjao nacionalnosti po potrebi, izjašnjavao se Jugoslovenom i potpisivao ćiriličnim pismom.

Jednako tako, u Rezoluciji bi pod tačkom 1. trebali preporučiti da na oktobarskim izborima oni koji mogu glasati za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine podrže Zdenka Lučića i stranke Petorke koje je okupio s ciljem ostvarivanja prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tačka 2. Rezolucije trebala bi vladajućoj koaliciji i političarima iz Hrvatske koji nemaju pravo glasa u Bosni i Hercegovini preporučiti da više gestama, rezolucijama i poziranjem na fotografijama ne pružaju podršku čovjeku koji je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini zavio u crno počinjenjem krivičnih djela ratnih zločina, ratnog profiterstva i privrednog kriminala, koji provodi zajedno s članovima svoje porodice posljednjih 20 i više godina.

Izvor: Otpor.media