Iako je istovremeno očekivana i iznenadna, ostavka britanskog premijera Keira Starmera njegovom nasljedniku, koji bi mogao biti poznat već sredinom jula, ostavlja brojne probleme. Jedan od svakako bizarnijih, koji je naizgled birokratski, a zapravo veoma zahtjevan, odnosi se na granicu Ujedinjenog Kraljevstva, koje nije u članstvu Evropske unije, i Irske, koja jeste u EU. Pritom je riječ i o politički veoma osjetljivoj granici, jer razdvaja "slobodnu" Irsku od Sjeverne Irske, koja je pod britanskom krunom i zbog čijeg su se statusa nekada vodile krvave borbe, uključujući terorističke napade IRA-e, grupe za njihovo oslobođenje i spajanje. IRA je devedesetih bila naročito aktivna, izvodila je bombaške napade u brojnim gradovima, poput Belfasta, glavnog grada Sjeverne Irske, koji smatra nezakonitom tvorevinom. Snage IRA-e zalažu se za spajanje Sjeverne Irske s Republikom Irskom, odnosno uspostavu jedinstvene države svih Iraca, izvan dosega Buckinghamske palače.

Iako su određene radikalne grupe još prisutne, to je "kamilica" naspram događaja sredinom i krajem prošlog vijeka, pa možemo reći da IRA pripada historiji. No zapravo je frapantno da nas od britanskog izlaska iz evropske porodice, famoznog Brexita, dijeli već cijela decenija, pa je i to postalo historija, što je dokaz da su se svjetski događaji ubrzali kao nikada do sada. Naime, još je frapantnije to što je Starmer bio već peti britanski premijer koji nije riješio sporna pitanja prouzrokovana Brexitom, uključujući spornu granicu s Republikom Irskom, onu u koju su prije desetak godina hrlili Hrvati. Problem je što granica Irske i UK-a nije "obična granica", to je de facto vanjska granica EU-a i trebala bi biti granica šengenskog prostora, baš kao što je to granica Hrvatske s BiH ili Srbijom.

No, vjerovatno svjesna mogućih problema, a i činjenice da britanska kruna ne graniči ni s kim osim s Irskom kada je u pitanju Britansko ostrvlje, Britanija nije ušla u Schengen. Stanovnici Ujedinjenog Kraljevstva sad su među onima koji na aerodromskim provjerama i šalterima spadaju pod "ostale". Odluka koju su donijeli prije tačno deset godina u mnogočemu se pokazala katastrofalnom. Najveće posljedice vidljive su na ekonomskom planu, jer Velikoj Britaniji, nekada jednoj od najmoćnijih sila, prijeti teška ekonomska kriza uzrokovana stagnacijom i mogućom stagflacijom, pouzdanim vjesnicima ozbiljnih problema, čak i recesije.

Nevidljiva, ali presudna granica

Kad su britanski birači 23. juna 2016. izglasali izlazak iz Unije, jedno od prvih pitanja bilo je kako će izgledati granica između Sjeverne Irske i Republike Irske, koja nije dio Kraljevstva i članica je Unije. Naizgled tehničko pitanje brzo je postalo jedno od najosjetljivijih političkih pitanja. Deset godina kasnije pokazalo se da je upravo irska granica bila najveći ustavni, privredni i sigurnosni izazov procesa izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a. Granica između Republike Irske i Sjeverne Irske ipak nije šengenska granica, što je jedina olakšavajuća činjenica u ovom apsurdu. Ni Ujedinjeno Kraljevstvo ni Republika Irska nikada nisu bile članice Schengena.

London je još u EU-u zadržao graničnu kontrolu, a Dublin je ostao izvan Schengena kako bi sačuvao takozvani Common Travel Area (CTA), zajedničko područje putovanja između dvije države koje postoji još od 20-ih godina prošlog vijeka, dakle decenijama prije EU-a. Zahvaljujući tom režimu, britanski i irski državljani mogu slobodno živjeti, raditi, studirati i putovati između dvije države bez klasičnih graničnih kontrola. Kako navodi irski pravni portal Brexit Legal, prava obuhvataju i pristup zdravstvenom sistemu, socijalnim davanjima te biračkom pravu u određenim okolnostima.

Problem Brexita nije bio u tome što bi se pojavila šengenska granica, nego u činjenici da je Republika Irska ostala unutar jedinstvenog evropskog tržišta i carinske unije, dok je Sjeverna Irska ostala dio države koja je iz tih sistema izašla. Drugim riječima, nastala je vanjska granica Evropske unije na irskom ostrvu. Politička osjetljivost proizlazi iz činjenice da je Sporazum na Veliki petak iz 1998., kojim je uglavnom okončan višedecenijski sukob u Sjevernoj Irskoj, počivao i na gotovo nevidljivoj granici između sjevera i juga ostrva.

Obnova fizičkih kontrola, carinskih punktova ili infrastrukture smatrala se potencijalnom prijetnjom političkoj stabilnosti. Upravo zato pregovori između Londona i Brisela godinama su se vrtjeli oko pitanja kako izbjeći "tvrdu granicu" na ostrvu. Deset godina nakon referenduma može se zaključiti da je osnovni politički cilj ostvaren, a fizičke granice između Republike Irske i Sjeverne Irske nema. Vozač koji danas prelazi iz okruga Donegal u okrug Londonderry ili iz Dundalka u Newry uglavnom neće primijetiti da je prešao međunarodnu granicu. Nema rampi, carinika ni kontrolnih kućica. Međutim, činjenica da granice nema na kopnu ne znači da je nestala. Ona je zapravo premještena na drugo mjesto. To premještanje postalo je centralna tema svih postbrexitovskih sporova između Londona, Brisela i Belfasta.

U tom smislu, deset godina nakon referenduma najvažniji zaključak glasi da Brexit nije uklonio pitanje granice, samo ga je preselio s cesta koje povezuju Belfast i Dublin na luke koje povezuju Belfast i Liverpool. Nakon godina političkih sukoba nastao je model koji danas funkcioniše kroz Protokol o Sjevernoj Irskoj i naknadni Windsorski okvir. Prema objašnjenjima Vijeća Evropske unije i niza stručnih analiza, osnovna ideja bila je jednostavna: ako se želi izbjeći tvrda granica na irskom ostrvu, kontrole robe moraju se obavljati negdje drugdje.

Rješenje je bilo da Sjeverna Irska ostane u specifičnom položaju. Formalno ostaje dio carinskog područja Ujedinjenog Kraljevstva, ali za veliki broj pravila vezanih za robu i dalje prati evropske standarde. Time roba može slobodno prelaziti između Republike Irske i Sjeverne Irske bez kontrola koje bi ugrozile sporazum iz 1998. godine. Posljedica je stvaranje svojevrsne regulatorne granice u Irskom moru.

Roba koja dolazi iz Engleske, Škotske ili Velsa prema Sjevernoj Irskoj podliježe određenim provjerama i dokumentaciji. Kako objašnjavaju stručni izvori koji analiziraju Windsorski okvir, uvedeni su takozvani zeleni i crveni koridori. Roba namijenjena isključivo tržištu Sjeverne Irske prolazi kroz pojednostavljene procedure, dok roba koja potencijalno može završiti na tržištu Evropske unije podliježe strožim pravilima.

Ovakvo rješenje ublažilo je mnoge praktične probleme, ali nije uklonilo političke napetosti. Unionističke stranke godinama tvrde da je stvorena unutrašnja granica unutar samog Ujedinjenog Kraljevstva. Njihov argument glasi da je trgovina između Belfasta i Liverpoola postala složenija nego što je bila prije Brexita. Kritičari Windsorskog okvira upozoravali su da je "granica u Irskom moru" postala trajna činjenica političkog života. S druge strane, evropske institucije i irska vlada naglašavaju da je upravo takav kompromis omogućio očuvanje otvorene granice na ostrvu. Vijeće EU-a navodi da je svrha Windsorskog okvira upravo izbjegavanje tvrde granice između Republike Irske i Sjeverne Irske te istovremena zaštita evropskog jedinstvenog tržišta.

Zanimljivo je da je tokom posljednjih godina dio privrede Sjeverne Irske počeo isticati i prednosti novog položaja. Firme iz pokrajine u određenim slučajevima imaju pristup i britanskom (neevropskom) i evropskom tržištu robe, što je jedinstven položaj u Evropi.

Analitičari koji proučavaju Windsorski okvir upravo tu "dvostruku pristupačnost tržištima" navode kao jednu od najvećih privrednih posebnosti Sjeverne Irske nakon Brexita. Deset godina nakon referenduma može se reći da je institucionalni okvir uglavnom stabilizovan. Rasprava više nije o tome hoće li granica postojati, nego kako upravljati njenim posljedicama. Brexit je tako proizveo paradoks jer politički najvažnija granica Ujedinjenog Kraljevstva danas nije ona između Britanije i Francuske, zbog koje su se vodili i ratovi, nego ona koja se nalazi između dva dijela iste države.

Iako je trgovina dominirala političkim raspravama, posljednjih godina sve više pažnje privlače sigurnosna i migraciona pitanja. Upravo zato otvorena granica između Republike Irske i Sjeverne Irske ponovno postaje tema javnih rasprava. Common Travel Area omogućava slobodno kretanje britanskih i irskih državljana, ali ne uklanja potrebu za migracionim pravilima za državljane trećih zemalja. Kako navodi Brexit Legal, osobe koje nisu britanski ili irski državljani i dalje moraju zadovoljiti uslove ulaska u odgovarajuću jurisdikciju. Posljednjih godina pojedini britanski političari i sigurnosni stručnjaci upozoravaju da otvorena granica može biti iskorištena za sekundarne migracije. Prema pisanju londonskog Timesa, nakon sporazuma između Londona i Dublina o povratu tražilaca azila vraćena je tek jedna osoba, što je izazvalo rasprave o efikasnosti sistema. Times navodi da britanske vlasti otvorenu granicu ponekad opisuju kao potencijalnu "stražnju ulaznicu" za ilegalne migracije. Istovremeno, Dublin i London ostaju čvrsto opredijeljeni za očuvanje Common Travel Area. Nema ozbiljnih političkih inicijativa koje bi zagovarale uspostavu klasičnih graničnih prelaza između Republike Irske i Sjeverne Irske. Troškovi takvog poteza bili bi ogromni, a političke posljedice teško predvidive.

Posebnu zanimljivost predstavlja činjenica da deset godina nakon Brexita ni Ujedinjeno Kraljevstvo ni Republika Irska nisu pokazali interes za priključenje Schengenu. Bivši glavni evropski pregovarač za Brexit Michel Barnier izjavio je u junu 2026., kako prenosi Guardian, da bi čak i u hipotetskom scenariju britanskog povratka u Evropsku uniju London mogao zadržati status izvan šengenskog prostora, pozivajući se na postojeće izuzetke u evropskim ugovorima. Time postaje jasno da Schengen zapravo nikada nije bio srž problema. Pravo pitanje bilo je kako pomiriti tri međusobno teško spojiva cilja: britanski izlazak iz evropskog carinskog sistema, očuvanje otvorene granice na irskom ostrvu i zaštitu jedinstvenog tržišta Evropske unije. Windsor Framework predstavlja kompromis koji je omogućio da sva tri cilja prežive, ali nijedan nije ostvaren bez cijene. Deset godina nakon referenduma najvažnija činjenica ostaje da je irska granica istovremeno nevidljiva i presudna. Putnik je uglavnom neće primijetiti. Političari, carinici, trgovci i diplomate o njoj i dalje raspravljaju gotovo svakodnevno.

Upravo zato irska granica ostaje možda najtrajnije nasljeđe Brexita – granica koja fizički gotovo ne postoji, ali i dalje oblikuje odnose između Londona, Dublina i Brisela. A stvara i nevjerovatne probleme. Novinari Euronewsa dokaz su da se dobra priča koja će obići svijet može naći na običnom sajmu cvijeća. Tamo je kao najljepši izabran vrt postavljen u hortikulturnom parku u londonskom naselju Chelsea. No nakon završetka sajma vrt će biti pažljivo rastavljen te bi trebao ponovno i trajno biti postavljen u Strabaneu u Sjevernoj Irskoj. Da bi stigao tamo, mora preći Irsko more. I tu počinje birokratski apsurd u kojem se ogleda sva nepromišljenost Brexita, a nanovo nas sve podsjeća koliko je evropska ideja ukidanja granica među zemljama članicama jedna od najboljih stvari za građane Unije. Prije nego što ijedna firma s nekim proizvodom može preći Irsko more, izvoznici se moraju snaći kroz birokratiju – podsjetnik da je, deceniju nakon što je Britanija glasala za izlazak iz Evropske unije, prevoz robe između Velike Britanije i Sjeverne Irske sve samo ne jednostavan.

Troškovi za britanske firme

"Ono što je trebalo biti domaće preseljenje, nažalost, postalo je više izvozni proces. Da se vrt preseljava nekamo drugo u Ujedinjenom Kraljevstvu, donijeli bismo biljke nazad ovamo, uredili ih i odmah poslali nazad", kaže za Euronews Stuart Tickner, direktor operacija na lokaciji u rasadniku Provender u Kentu, koji je preuzeo nezgodan zadatak preseljenja vrta. Provender i mnoge druge firme koje se bave biljkama polažu nade u planove trenutno "pale" laburističke vlade za sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS) s EU-om. Sporazum bi omogućio usklađivanje Ujedinjenog Kraljevstva s pravilima EU-a o zdravlju životinja i biljaka, uklanjajući mnoge provjere i certifikate koji trenutno opterećuju pošiljke namijenjene Sjevernoj Irskoj.

Međutim, politička previranja u Westminsteru pokrenula su nova pitanja o tome kako će se i kada sporazum sprovesti, a jasno je da neće riješiti većinu problema. Iako bi se time uklonio veliki dio papirologije povezane s prevozom biljaka i hrane preko Irskog mora, firme bi se i dalje morale nositi s drugim jedinstvenim trgovinskim aranžmanima Sjeverne Irske i sistemom za koji se mnogi boje da će postati komplikovaniji kako se UK i EU postepeno udaljavaju. Sprovođenje sporazuma o SPS-u bilo bi vrlo važno, objasnila je Sally Cullimore, direktorica tehničke i trgovinske politike u Udruženju hortikulturne trgovine, jer bi to moglo ponovno otvoriti mogućnosti za firme koje su izgubile pristup Sjevernoj Irskoj. Ali hoće li se to zaista dogoditi, ostaje nejasno. Cullimore ističe da će firme iz Sjeverne Irske morati promijeniti svoje lance snabdijevanja, bez obzira na to što su neki mislili da će sistem online kupovine uspjeti "zaobići" birokratiju.

Iako bi sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama uklonio veliki dio birokratije koja je sada potrebna za hranu i poljoprivredne proizvode, carinski aranžmani Sjeverne Irske ostali bi netaknuti. Firme koje prevoze robu iz Velike Britanije u Sjevernu Irsku i dalje bi se morale snalaziti u sistemu "zelenog traka" i "crvenog traka" Windsorskog okvira, prema kojem se roba za koju se smatra da postoji rizik od ulaska u EU suočava s dodatnim carinskim zahtjevima. Roger Pollen, čelnik Federacije malih preduzeća Sjeverne Irske, rekao je da je zeleni trak, koji je osmišljen kako bi se roba namijenjena isključivo Sjevernoj Irskoj mogla kretati uz minimalne provjere, zapravo skupo plaćen sistem koji nikad nije zaživio.

U praksi, firme se i dalje moraju registrovati za programe poput UK Internal Market Scheme, ispuniti deklaracije i zadovoljiti niz uslova prije nego što se roba može kretati. "To je dodalo puno birokratije", rekao je Pollen. A s birokratijom dolaze troškovi i komplikacije, dodaje predstavnik malih preduzeća. Teret posebno pada na proizvođače, koji moraju pratiti porijeklo, vrijednost i klasifikaciju hiljada različitih sirovina i materija koje se kreću kroz složene lance snabdijevanja. AJ Power, proizvođač generatora u Craigavonu, gradu jugozapadno od Belfasta, koristi oko 16.000 različitih komponenti raspoređenih u otprilike 4.000 robnih kodova. Svaka pošiljka zahtijeva carinsku dokumentaciju, a ispunjavanje deklaracija obično košta između 15 i 30 funti po komadu.

Papirologija se brzo umnožava. Jedna mašina koja je ovdje proizvedena može zahtijevati oko 100 carinskih prijava prije nego što napusti fabriku, prema riječima Ashleyja Pigotta, generalnog direktora firme. Pigott procjenjuje da su samo carinski aranžmani Windsorskog okvira nakon Brexita dodali oko tri posto troškovima AJ Powera i postali značajan teret u industriji koja je već pod pritiskom rastućih računa za energiju i viših troškova nacionalnog osiguranja.

"Život mi sada prolazi u papirologiji i birokratiji koja mom poslovanju ne dodaje nikakvu vrijednost", rekao je Pigott, dodajući da sistem kao da je zamišljen samo kako bi stvarao troškove preduzetnicima. Rezultat toga, tvrdi on, jeste sve veći nedostatak konkurentnosti za proizvođače iz Sjeverne Irske u poređenju s ostatkom Ujedinjenog Kraljevstva. "Da je moje poslovanje bilo u Birmingemu i da sam koristio iste dobavljače sa sjedištem u Peterboroughu, Staffordu ili Oakhamu, ne bih trebao nikakvu carinsku dokumentaciju", dodaje.

No, iako su novi aranžmani stvorili nove troškove i složenost za firme koje prevoze robu između Velike Britanije i Sjeverne Irske, može se tvrditi i da jedinstvena usklađenost regije s jedinstvenim tržištem EU-a za robu daje regiji prednost pri trgovanju s Unijom. Neugodan položaj Sjeverne Irske znači da i dalje podliježe pravilima EU-a o robi, koja se stalno mijenjaju. Mogući ishod i izazov jeste regulatorna divergencija i mogućnost da se standardi Ujedinjenog Kraljevstva i EU-a postepeno kreću u različitim pravcima, stvarajući neizvjesnost za preduzeća. "Divergencija je identifikovana kao nešto s čime se nije moguće uhvatiti ukoštac jer je to asimetrična pojava. Više ne znate hoće li novi propis nametnuti Unija ili Kraljevstvo, kojim tempom i s kojim implikacijama", kaže Pollen.

Od kraja ove godine očekuje se da će se u Sjevernoj Irskoj primjenjivati novi propisi EU-a o krčenju šuma. To će uključivati provjeru lanaca snabdijevanja i pružanje dokaza da proizvodi koji se prodaju u EU-u, poput soje, govedine, kafe, palminog ulja i drveta, nisu povezani s krčenjem šuma. Manji operateri imaju rok do 30. juna 2027. za prilagodbu. U potezu djelimično usmjerenom na izbjegavanje odstupanja od pravila EU-a, Ujedinjeno Kraljevstvo sada razmišlja o vlastitom režimu protiv deforestacije, s prijedlozima da on obuhvati iste ključne proizvode i osnovne zahtjeve za informacijama kao one koje je naveo EU. Međutim, nije jasno koliko bi brzo pravila mogla stupiti na snagu. S obzirom na to da bi se pravila EU-a trebala primjenjivati na Sjevernu Irsku do kraja godine, Gavin Crowden, direktor lobiranja u WWF-u, rekao je da "nema opravdanja za dalje odgađanje".

Istakao je da vlada još nije imenovala nadležno tijelo u Sjevernoj Irskoj koje bi nadziralo sprovođenje pravila. "Posebno je važno da to tijelo vrlo brzo djeluje kako bi pružilo jasne smjernice preduzećima", rekao je, objasnivši da se mnoge robe na koje se odnosi uredba, poput soje koja se koristi u stočnoj hrani, kupuju putem terminskih ugovora.

Ti se sporazumi često ugovaraju i do 12 mjeseci unaprijed, što znači da firme možda već imaju ugovore o snabdijevanju prije nego što saznaju koje će zahtjeve morati ispuniti. Kumulativni uticaj Pollen opisuje kao "zastrašujući efekat" na trgovinu. Mnoge su se firme prilagodile, ali često uz visoku cijenu. Prema lanjskim podacima, više od trećine onih koji trguju između Velike Britanije i Sjeverne Irske iskusilo je poteškoće, pri čemu je 34 posto firmi potpuno zaustavilo trgovinu s drugom regijom umjesto da se suoči sa zahtjevima Windsorskog okvira.

"Što je veća usklađenost s EU-om, to će manje biti razlika između Velike Britanije i Sjeverne Irske – smanjujući debljinu 'regulatorne granice' u Irskom moru", objasnio je Joël Reland, istraživački saradnik u think tanku o Brexitu "UK in a Changing Europe".

"Svako smanjenje razlika očigledno je dobro za trgovinu između Velike Britanije i Sjeverne Irske te za učvršćivanje političke trajnosti Windsorskog okvira, iako bi neka preduzeća u Sjevernoj Irskoj mogla žaliti zbog gubitka svake komercijalne 'prednosti' koju imaju zbog toga što su smještena u jedinom dijelu Ujedinjenog Kraljevstva s neograničenim pristupom jedinstvenom tržištu EU-a", dodaje. Problem je što je sposobnost vlade da ide dalje ograničena vlastitim "crvenim linijama" Brexita. Ministri su više puta isključili ponovno pridruživanje jedinstvenom tržištu i carinskoj uniji, iako bi to olakšalo ekonomsku integraciju. Rezultat je teško balansiranje i traženje ekonomskih koristi od bližih veza s EU-om, a istovremeno izbjegavanje političkih troškova približavanja pravilima EU-a. Deset godina nakon referenduma i izlaska Velike Britanije iz Unije, u kojoj je bila od davne 1973., detalji su se možda promijenili. Neizvjesnost običnih građana i malih preduzeća, nažalost, nije.

Uticaj politike izlaska iz EU-a na trgovce često je nevidljiv potrošačima. Umjesto da ostavljaju police prazne, trgovci se tiho prilagođavaju pronalaženjem alternativnih dobavljača ili promjenom asortimana proizvoda. Pollen je sugerisao da supermarket u Sjevernoj Irskoj vjerovatno neće imati potpuno iste artikle kao onaj u Velikoj Britaniji.

Sjetimo se samo situacije kada Hrvatska nije imala Pelješki most i kada je roba, ako je išla drumskim putem prema Dubrovniku, morala kod Neuma čekati na granici, zatim se voziti oko 120 sekundi kroz BiH, a onda opet čekati "povratak" u Hrvatsku, odnosno Evropsku uniju. Zamislimo da je neki vodeći trgovački lanac u ponudi uoči Božića, naprimjer, imao neki proizvod kojeg u Dubrovniku u istoj prodavnici nije bilo jer proizvod nije mogao preći "120 sekundi" Hercegovine. Hrvatski problem bio je lokalan, minoran i riješen sporazumima, ali napokon i godinama iščekivanim mostom, no ovo pitanje za Veliku Britaniju iz godine u godinu postaje sve neugodnije.

U reviziji Windsorskog okvira laburistički zastupnik Paul Murphy zaključio je da je potreban dalji rad na pojednostavljenju sistema i poboljšanju kretanja robe kroz unutrašnje tržište UK-a. Njegova glavna preporuka bila je stvaranje jedinstvene usluge "sve u jednom" koja bi vodila firme kroz lavirint Windsorskog okvira. Vlada je od tada prihvatila prijedlog i namijenila 16,6 miliona funti za razvoj poboljšanog sistema. No Starmerova ostavka i odluka EU-a da odgodi samit na kojem je ovo bilo jedna od predviđenih tema doveli su u pitanje budućnost sporazuma. To je "izuzetno frustrirajuće", rekla je Jennifer Pheasey, direktorica za politiku i odnose s javnošću u Udruženju hortikulturne trgovine, koja je pozvala vladu da brzo odredi novi datum samita.

Sporazum o SPS-u mogao bi biti samo prvi korak u širem pokušaju vlade da smanji regulatorna trenja s Evropskom unijom. Nedavne poruke sada već bivšeg laburističkog premijera Keira Starmera i ministrice finansija Rachel Reeves ukazale su na ambiciozniji pristup odnosima s EU-om, s bližim usklađivanjem u odabranim oblastima za koje ministri tvrde da bi podržale ekonomske interese Ujedinjenog Kraljevstva. Planovi za usklađivanje s režimom EU-a o krčenju šuma samo su najnoviji primjer kako Ujedinjeno Kraljevstvo pokušava sustići zaostatak.

Izvor: Dnevno.hr