Vašington više ne želi prevaspitavati Zapadni Balkan, već njime upravljati uz što manje troškova i što više neposredne koristi. Za entitet RS to može biti prilika za izlazak iz diplomatske izolacije. Međutim, ukoliko se novi odnos bude gradio isključivo preko Milorada Dodika i kruga oko njega politički i poslovno povezanog, korist će prvenstveno pripasti vlasti, a ne građanima i institucijama RS-a.

Piše: profesor STEFAN SURLIĆ

Promjena američkog odnosa prema entitetu RS nije počela jednim govorom niti se može svesti samo na ukidanje sankcija Miloradu Dodiku. Promijenila se čitava gramatika američke politike prema Bosni i Hercegovini.

Umjesto jezika demokratske transformacije, jačanja državnih institucija i dugotrajne međunarodne pomoći, Vašington sve otvorenije govori o stabilnosti, lokalnoj odgovornosti, energetici i američkim ekonomskim interesima. Najjasnije je to saopćeno pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija: Sjedinjene Države više ne teže „izgradnji nacija" niti teškim međunarodnim intervencijama, već rješenjima koja će pronalaziti domaći politički akteri, posebno predstavnici triju konstitutivnih naroda.

Stefan Surlić

U izvještaju State Departmenta (Ministarstva vanjskih poslova SAD-a) iz maja 2026. godine, stabilnost i napredovanje američkih ekonomskih interesa postavljeni su kao centralni ciljevi politike prema Zapadnom Balkanu.

Ipak, Vašington formalno nije napustio podršku teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine niti Dejtonskom sporazumu. Upravo u toj kombinaciji nalazi se suština novog pristupa: manje normativnog intervencionizma, više političke trgovine.

Još početkom 2025. godine američka politika prema vlastima u Banjoj Luci izgledala je potpuno drugačije.

Ministarstvo finansija SAD-a proširivalo je sankcije na kompanije i pojedince koje je opisivalo kao dio političke i finansijske mreže porodice Dodik. Sankcije više nisu bile usmjerene samo na secesionističku retoriku i osporavanje državnih institucija, već i na korupciju, javne poslove, porodične kompanije i pokušaje zaobilaženja prethodno uvedenih mjera.

Zatim je uslijedio preokret. Nakon što je Narodna skupština entiteta RS povukla dio spornih zakona, a Dodik formalno napustio funkciju predsjednika entiteta RS, Vašington je taj potez predstavio kao deeskalaciju. Američke sankcije su 29. oktobra 2025. ukinute Dodiku, članovima njegove porodice, političkim saradnicima i većem broju povezanih kompanija.

OFAC (Ured za kontrolu strane imovine Ministarstva finansija SAD-a) objavio je opsežnu listu uklonjenih imena i pravnih lica, ali bez detaljnog javnog obrazloženja za svaki pojedinačni slučaj. Američko objašnjenje bilo je pragmatično: sankcije nisu zamišljene kao vječna kazna, već kao instrument za promjenu ponašanja.

Kada je Banja Luka učinila ustupke, Vašington je odgovorio ukidanjem mjera. Drugim riječima, sankcije su pretvorene iz moralne osude u pregovaračku valutu.

Korist za Dodika nije uvijek korist i za RS

Za Dodika je korist sasvim konkretna. Uklanjanje s američke crne liste predstavlja ličnu, političku i simboličku rehabilitaciju. Smanjen je pritisak na kompanije bliske njemu, olakšan je međunarodni finansijski promet, a otvorena je i mogućnost direktnijeg pristupa političkim krugovima u Vašingtonu.

Još važnije, ukidanje sankcija omogućava Dodiku da tvrdi kako nije promijenio svoju politiku, već da je Amerika promijenila odnos prema njemu. U domaćoj javnosti on može predstaviti ustupke kao taktičke, a američki zaokret kao potvrdu da je njegova dugogodišnja politika bila ispravna.

Problem je što entitet RS nije isto što i Milorad Dodik.

Korist za RS morala bi se mjeriti drugačije: novim investicijama, lakšim pristupom kapitalu, stabilnijim institucijama, smanjenjem odlaska stanovništva, većom konkurencijom, jačanjem privatnog sektora i izlaskom iz zavisnosti od nekoliko politički privilegovanih kompanija.

Za sada ukidanje sankcija nije praćeno uporedivim američkim ekonomskim ili institucionalnim paketom namijenjenim široj zajednici u RS. Drugim riječima, sankcije su ukinute vrlo precizno, dok je korist za građane ostala prilično apstraktna. To je posebno važno zbog strukture vlasti u entitetu RS.

Nedavna analiza Švedskog instituta za međunarodne poslove pokazuje da politička moć Milorada Dodika nije zasnovana samo na njegovoj ličnoj popularnosti, već na dugotrajnim klijentelističkim mrežama, pristupu javnim resursima, kontroli partijskih struktura i vezama između političke i ekonomske elite.

Formalni odlazak s funkcije zato ne znači nužno i gubitak stvarne moći. U takvom sistemu čak i objektivno korisna vanjskopolitička promjena može biti privatizirana. Njeni efekti mogu ostati rezervisani za vlast, partijske posrednike i kompanije povezane s političkim vrhom.

Trijumf diplomatije ili trijumf lobiranja?

Promjena američkog pristupa ne može se odvojiti od snažne lobističke kampanje vođene u Vašingtonu.

Prema analizi OCCRP-a, entitet RS je tokom 2025. i 2026. godine platio najmanje 8,9 miliona dolara za usluge jedanaest lobističkih firmi. U pojedinim ugovorima kao ciljevi su navedeni ukidanje sankcija Dodiku, slabljenje položaja visokog predstavnika, pa čak i sticanje američke podrške za nezavisniji položaj RS-a u odnosu na Sarajevo.

Među osobama koje su javno ili profesionalno zastupale interese vlasti iz Banje Luke pojavili su se ljudi bliski pokretu Donalda Trumpa, uključujući Roda Blagojevicha, Rudyja Giulianija i Michaela Flynna.

Politička poruka Milorada Dodika pritom je prilagođena novom ideološkom okruženju: entitet RS predstavljan je kao konzervativna, kršćanska zajednica koju ugrožavaju liberalne evropske birokrate i neizabrani međunarodni predstavnici.

Takva argumentacija mnogo lakše pronalazi put do današnjeg republikanskog Vašingtona nego već oprobano pozivanje na Rusiju i Vladimira Putina.

Nema dovoljno dokaza da se čitav američki zaokret objasni samo lobiranjem. Američka politika prema svijetu generalno je postala transakcionistička, skeptičnija prema dugotrajnim međunarodnim misijama i usmjerenija na neposredne ekonomske rezultate. Ipak, podudarnost između ciljeva lobističke kampanje i kasnijih odluka Vašingtona teško je ignorisati.

Prvo su ukinute sankcije. Zatim je pojačan pritisak na međunarodnu arhitekturu u BiH. Kada evropski članovi Vijeća za provedbu mira nisu podržali američkog kandidata za novog visokog predstavnika, State Department je upozorio da će preispitati američko učešće u međunarodnom prisustvu u Bosni i Hercegovini.

To još ne znači da je Vašington prihvatio krajnji cilj Milorada Dodika. Ali znači da su se neke njegove dugogodišnje kritike međunarodnog protektorata približile zvaničnom američkom jeziku.

Za entitet RS novi američki pristup može imati i legitimnu pozitivnu dimenziju. Dugotrajni međunarodni intervencionizam u BiH zaista je proizveo paradoks: institucije postoje, ali politička odgovornost većinom izostaje, jer domaći lideri svaki neuspjeh mogu pripisati visokom predstavniku, stranim ambasadama ili predstavnicima drugih naroda.

Više prostora za domaći dogovor moglo bi natjerati političke aktere da konačno preuzmu odgovornost za odluke.

Priznavanje da se BiH ne može stabilno voditi bez saglasnosti Srba, Bošnjaka i Hrvata također nije samo ustupak nacionalistima, već priznanje političke realnosti dejtonskog sistema. Međutim, „lokalno vlasništvo" nije isto što i vlasništvo lokalnih političkih oligarhija.

Ako se međunarodni nadzor povlači, a domaće pravosuđe, mediji i institucije ostanu slabi, rezultat neće biti više demokratije, već više nekontrolisane vlasti.

Vašington fokusiran na interes

Nova američka politika ne proizlazi iz posebne naklonosti prema entitetu RS. Ona proizlazi iz pogleda Donalda Trumpa na vanjsku politiku: Amerika treba biti prisutna tamo gdje može dobiti strateški, politički ili ekonomski povrat. Zbog toga su u prvi plan izbili energetski projekti, infrastruktura i smanjenje zavisnosti Zapadnog Balkana od ruskog gasa.

Sporovi oko Južne gasne interkonekcije i uloge kompanije AAFS, povezane s ljudima iz političkog okruženja Donalda Trumpa, pokazuju kako se geopolitika, privatni kapital i diplomatija sve više prepliću. Podrška Milorada Dodika američkim energetskim inicijativama istovremeno mu omogućava da se u Vašingtonu predstavlja kao potencijalni poslovni partner, uprkos vezama s Moskvom.

Za entitet RS to potencijalno otvara prostor da smanji jednostranu zavisnost od Rusije i uspostavi praktičniji odnos sa SAD-om. Ali američka poslovna politika nije razvojna pomoć. Ona će tražiti koncesije, energetske ugovore, političku stabilnost i pouzdane lokalne partnere.

Ako je jedini pouzdani partner jedan čovjek, korist će ponovo biti personalizovana. Ako partner postanu institucije entiteta RS, lokalna privreda i transparentni javni postupci, onda američki zaokret može prerasti u stvarnu stratešku priliku.

Važno je razumjeti da novi odnos prema Dodiku nije prihvaćen bez protivljenja u Sjedinjenim Državama.

Grupa američkih senatora u martu 2026. zatražila je ponovno uvođenje sankcija, tvrdeći da je Dodik nakon njihovog ukidanja nastavio sa secesionističkom retorikom, napadima na institucije BiH i zahtjevima za odlazak visokog predstavnika.

Senatori su ocijenili da prvobitni pokušaj stabilizacije nije dao očekivane rezultate. To znači da Dodik nije trajno „pobijedio Ameriku". Dobio je prostor unutar jedne administracije i jednog političkog trenutka. Promjena odnosa snaga u Vašingtonu mogla bi ponovo vratiti politiku sankcija.

Upravo tu leži problem personalizovane diplomatije: ona može donijeti brzu korist, ali ne i dugoročnu sigurnost. Ono što je jedna administracija ukinula političkom odlukom, druga može isto tako političkom odlukom ponovo uvesti. Institucionalno partnerstvo traje duže od ličnog poznanstva. Pravna sigurnost vrijedi više od fotografije s uticajnim lobistom.

Zato pravo pitanje nije je li novi američki pristup dobar ili loš. Pitanje je ko će prisvojiti njegove rezultate?

Sve dok se entitet RS u Vašingtonu predstavlja preko jednog čovjeka, svaka američka politika prema njemu bit će prije svega politika prema tom čovjeku. A najveća opasnost za RS možda nije to da je svijet ne prihvati, već da svijet povjeruje kako RS i Milorad Dodik predstavljaju jedno te isto.

(RTV BN)