Na današnji dan, 13. srpnja 1995. godine, Slavica Ristić z abilježila je jedan od najznačajnijih fotografskih dokumenata koji svjedoče o genocidu nad Bošnjacima. Na fotografiji Radovan Karadžić telefonom razgovara s Ratkom Mladićem. Mladić mu je, između ostalog, rekao: "Srebrenica je gotova." Pored Karadžića sjedi Srđa Trifković, kasnije jedan od najpoznatijih negatora genocida. 

Ova fotografija nije samo zabilježila jedan razgovor, piše viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnih prava Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović.

Ona predstavlja simbol načina na koji se izvršava genocid. Genocid nije posljedica stihije niti zbir pojedinačnih zločina. On je politički projekt koji se planira, organizira, koordinira i provodi s vrha političkih, vojnih i sigurnosnih struktura.

Upravo su to, kroz tisuće dokaza, utvrdili međunarodni sudovi, koji su Radovana Karadžića i Ratka Mladića pravosnažno presudili na doživotni zatvor za genocid i druge zločine počinjene nad Bošnjacima. 

Istoga dana, 13. srpnja 1995. godine, izvršena su masovna pogubljenja Bošnjaka na više lokacija. Među njima je i Zemljoradnička zadruga u Kravici, gdje je ubijeno oko 1.300 zarobljenih Bošnjaka - što je bilo itekako dobro poznato Mladiću i Karadžiću. 

Danas, trideset i jednu godinu kasnije, objekat Zemljoradničke zadruge u Kravici saniran je sredstvima Općine Bratunac i grupe izvođača predvođene kompanijom Mark-Milex doo Srebrenica, dok je srodnicima žrtava zabranjen ulazak na mjesto na kojem su ubijeni njihovi najmiliji. 

Nažalost, genocidni proces nije okončan ubijanjem ili izricanjem presude. Njegova postgenocidna faza danas se ogleda u sistemskom negiranju genocida, veličanju pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, historijskom revizionizmu i pokušajima da se izbrišu ili relativiziraju sudski utvrđene činjenice. Takvu politiku predvode političke elite koje upravljaju bosanskohercegovačkim entitetom Republika Srpska i Republika Srbija. 

Međunarodni sud pravde utvrdio je da je Srbija prekršila svoju obavezu da spriječi genocid i kazni njegove počinjene, dok su presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove utvrdile odgovornost najviših političkih, vojnih i sigurnosnih struktura za međunarodne zločine počinjene u Republici Bosni i Hercegovini. 

Velikosrpska ideologija, koja je dovela do genocida, nije poražena. Ona i danas ima svoje sljedbenike i manifestira se kroz različite oblike ugrožavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine, uskraćivanja elementarnih prava onima koje i ovoliko godina poslije zovemo povratnicima, kroz negiranje presuđenog genocida, slavljenje ratnih zločinaca, institucionalno veličanje njihovih djela, te kontinuirane pokušaje da se sudske i historijske činjenice zamijene političkim narativima. 

Istina o genocidu nad Bošnjacima nije pitanje mišljenja niti političkog opredjeljenja. Ona je potvrđena hiljadama dokaza i utvrđena presudama međunarodnih sudova. Istovremeno, negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, kao i veličanje pravosnažno presuđenih ratnih zločinaca, predstavlja krivično djelo prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine. Ako država ima zakon kojim je negiranje genocida i veličanje pravosnažno presuđenih ratnih zločinaca kaznenog djela, onda taj zakon mora imati stvarnu i dosljednu primjenu. Svako izostajanje reakcije nadležnih institucija šalje poruku da se presuđene činjenice mogu negirati bez posljedica, a žrtve ponovno izlagati poniženju, što je i dodatan motiv negatorima. 

Posebno zabrinjavaju pokušaji nekih pojedinaca da se inzistiranje na istini i upravo predstavi kao prepreka pomirenju. Zaborav nije put ka pomirenju. Društva koja su prošla kroz genocid mogu graditi trajni mir samo na temelju suočavanja s prošlošću, priznanja činjenica i poštovanja prema žrtvama. Oni koji zahtjev za istinom pokušavaju prikazati kao prepreku miru, svjesno ili nesvjesno, doprinose istom obrascu relativizacije i potiskivanja odgovornosti koji koriste i negatori genocida.

Pomirenje ili izgradnja mira zasnovano na zaboravu, šutnji i negiranju nije istinsko pomirenje, nego odgađanje suočavanja s prošlošću. 

Trideset i jednu godinu poslije, naša obaveza nije samo da pamtimo imena ubijenih, nego i da branimo istinu zbog koje su ubijeni. 

Zbog toga, i zbog svega navedenog, borba za istinu ne smije prestati. Ona je prije svega dug prema ubijenima, žrtvama drugih zločina i njihovim obiteljima. Ona je obaveza i prema budućim generacijama.

Ona je borba za pravo preživjelih da bez poniženja obilaze mjesta zločina svojih najmilijih i za pravo žrtava na dostojanstveno pamćenje.