Piše: Slavoj Žižek (Peščanik)

Teza Frensisa Fukujame iz devedesetih o „kraju historije“ bila je posljednji veliki ujedinjujući narativ liberalno-demokratskog Zapada. Fukujama je tvrdio da je liberalno-demokratski kapitalizam države blagostanja najbolji mogući društveni sistem. Jedino preostalo pitanje bilo je empirijsko: kada će tačno, i kako, ostatak svijeta stići do istog modela?

Taj se narativ raspao poslije 2001, pa smo postepeno ušli u eru brutalnog pragmatizma. Jedini dosljedan narativ nudili su trampovski i evropski rasistički nacionalisti: razvijeni kršćanski Zapad je historijski izuzetak, bogata civilizacija koja voli slobodu, čiji opstanak ugrožavaju imigranti, „kultur-marksisti“, LGBT+ aktivisti i autošovinistički nastrojeni Evropljani.

Naravno, „probuđeni“ (woke) narativ koji nacionalisti preziru još je uže fokusiran od njihovog. Usredsređen je na samo jednog neprijatelja, rasistu/seksistu, i čak se i ne trudi da mobiliše većinu, jer se bavi uzdizanjem odabranih grupa, kao što su trans osobe, do statusa uzornih potlačenih. Budući da većina ljudi nije transrodna, taj narativ većini nudi samo osjećaj krivice, umjesto pozitivne vizije koja bi privukla široke mase.

Međutim, s usponom takozvanih demokratskih socijalista u Sjedinjenim Američkim Državama, pojavilo se nešto novo. U obraćanju povodom 250. godišnjice Deklaracije o nezavisnosti, jedan od njihovih vodećih predstavnika, gradonačelnik New Yorka Zoran Mamdani, ponudio je radikalno drugačiju naraciju o tome šta SAD jesu i šta bi mogle biti. Mamdani nije osvojio funkciju promocijom akademskog „probuđenog“ purizma, već se fokusirao na lokalna pitanja i obespravljene, u čije je ime tražio besplatnu brigu o djeci i prijevoz, kontrolu kirije i pristupačno zdravstvo. A u govoru 4. jula svoju politiku je pretočio u globalnu viziju:

„Kažu nam da je Amerika izuzetna jer smo bogatiji, jači i moćniji od svih drugih… Istina je, prijatelji moji, da je Amerika izuzetna jer ovdje ništa nije zacementirano. Osvojili smo divljinu, koračali smo po Mjesecu – ali rad na ostvarivanju vrijednosti upisanih u Deklaraciju nezavisnosti se nastavlja, prijatelji moji, i pripada svima nama. Pripada i našim najnovijim Amerikancima, koji danas stoje ovdje sa mnom, a koji su nedavno stekli državljanstvo. Prije skoro deceniju, i ja sam osjećao ono što vi danas osjećate: radost što više niste samo Njujorčani, već i Amerikanci. Svako od vas posjeduje posebnu moć. Moć da odredi šta Amerika znači.“

Mamdanijeva vizija je, naravno, ideološka i predstavlja pojednostavljenu sliku, a ne sirovu istinu. Što je najvažnije, direktno dovodi u pitanje populistički narativ, što dokazuju histerični napadi desnice na njega. U svom obraćanju 4. jula predsjednik Donald Trump je očigledno mislio na gradonačelnika New Yorka kada je, brkajući historiju, tvrdio da je „komunizam smrtna prijetnja američkoj slobodi. To je najveća prijetnja našoj zemlji, uključujući Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Pearl Harbor, pa čak i 11. septembar.“

Podjednako je znakovito i to što se Mamdani našao na udaru nekih radikalnih ljevičara. Kao odgovor na njegovu pohvalu Deklaracije o nezavisnosti i Ustava SAD-a, časopis Jacobin objavio je komentar pod naslovom „Ponovo spaliti Ustav“. Podnaslov precizira: „Ustav nije zaustavio Trumpa – omogućio je njegovu vladavinu.“

Jasno je da za takve argumente ima osnova. Kako pokazuju Federalistički spisi, najveća briga osnivača SAD-a bila je da ograniče utjecaj naroda. Zato su ustavom uspostavljeni elektorski kolegij i druge institucionalne prepreke političkoj većini.

Osnivači Amerike pripadali su oligarhijskoj eliti svog doba. George Washington bio je jedan od najbogatijih ljudi u kolonijama. Na nekoliko prvih izbora nakon osnivanja države glasao je samo mali dio građana. Nedvosmisleno WASP dokument (bijeli anglosaksonski protestantski), ustav je očuvao ropstvo. Čak su i Amerikanci irskog porijekla dugo bili isključeni s važnih položaja u državnoj upravi.

Međutim, određena vrsta ljevičara čak i Frankfurtsku školu smatra reakcionarnom zavjerom. Uobičajeno je da za ideologiju „probuđenosti“ dominantni desničarski populistički narativ krivi Antonija Gramšija, a naročito Herberta Marcusea i Theodora Adorna. Pa ipak, neki na ljevici, poput filozofa sa Univerziteta Villanova Gabriela Rockhilla, odbacuju zapadni kultur-marksizam kao antikomunistički pokret koji plaća CIA, osmišljen da diskredituje „stvarno postojeći socijalizam“. U oba slučaja treba poslušati Sartrovu napomenu da je tekst koji napadaju obje strane – bilo da je to Ustav SAD-a ili „Čovjek jedne dimenzije“ – vjerovatno na pravom putu.

U tom smislu, Mamdanijev govor predstavlja savršen primjer ideologije u pozitivnom značenju te riječi. Doveo je u pitanje desničarsku viziju SAD-a kao elitnog bastiona na koji nasrću stranci i umjesto toga Ameriku prikazao kao zemlju dovoljno snažnu da prihvati siromašne, izrabljivane i potlačene ljude iz cijelog svijeta i pruži im šansu. Upravo onu odliku koju desničarski populisti doživljavaju kao prijetnju američkom identitetu – otvorenost prema strancima – Mamdani vidi kao izvor američke izuzetnosti. SAD su simbol nade i prosperiteta jer su generacijama imigranata pružale priliku za uspjeh.

Neki ljevičari će, naravno, tvrditi da je taj san laž i da ugnjetavanje nižih slojeva, rasnih manjina i pridošlica nikada nije prestalo. Ali takva optužba je ćorak: nema nikakvu snagu, osim što podstiče jalovu samokritiku. Mamdanijeva vizija možda ne odražava čitavu sirovu istinu, ali je istinitija od Trumpove alternative i ima potencijal da mobiliše milione – što se i desilo nakon njegovog izbora za gradonačelnika New Yorka.

U tome je njegova genijalnost. On je siromašne i umorne pridošlice učinio jedinim autentičnim nosiocima američkog sna. Trampovski populisti su primitivni provincijalci i sretni robovi megakorporacija. Upravo demokratski socijalisti danas oličavaju emancipatorsku suštinu američkog sna. To su pravi američki patrioti.