Ante Pavelić, političar, advokat i poglavnik zločinačke i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, rođen je 14. jula 1889. godine, a umro je 28. decembra 1959. u Madridu. Njegova vladavina ostala je obilježena masovnim progonima, rasnim zakonima, koncentracionim logorima i teritorijalnim ustupcima fašističkoj Italiji.

Pavelić je političku karijeru započeo protiveći se centralizaciji države koja je kasnije postala službeno poznata kao Kraljevina Jugoslavija. Tokom Prvog svjetskog rata učestvovao je u radu Čiste stranke prava, a 1918. godine počeo je samostalno raditi kao advokat.

Bio je jedan od osnivača i kasniji predsjednik Hrvatske stranke prava, dok je 1921. godine postao zastupnik Zagreba. Kasnije se priključio Hrvatskom bloku, u kojem je djelovao zajedno s Antom Trumbićem, te je obavljao i funkciju potpredsjednika Hrvatske advokatske komore.

Pavelić je 1928. godine osnovao naoružanu organizaciju Hrvatski domobran, putem koje je pozivao Hrvate na oružanu pobunu protiv Jugoslavije. Nakon proglašenja Šestojanuarske diktature pobjegao je najprije u Italiju, a zatim u Beč, gdje je nastavio organizirati ustaški pokret.

Uspon uz podršku fašista

Austrijske vlasti zabranile su Paveliću boravak u Austriji, nakon čega se preselio u Italiju. Tamo je s porodicom živio do aprila 1941. godine. Iako italijanske vlasti nisu službeno priznavale ustaše, fašistički režim Benita Mussolinija omogućio mu je boravak u Rimu i obuku paravojnih formacija.

Hrvati koji su živjeli u inostranstvu priključivali su se organizaciji Hrvatski domobran, kojom je Pavelić upravljao kao poglavnik. Više ranih članova tog pokreta kasnije je zauzelo visoke položaje u režimu NDH.

Pavelić je s još nekoliko ustaša uhapšen u Torinu 17. oktobra 1934. godine zbog povezanosti s atentatom na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Iz pritvora je pušten u martu 1936. godine.

Nakon što je Treći Reich 6. aprila 1941. godine napao Jugoslaviju, Pavelić je postavljen na čelo novouspostavljene marionetske države. Doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je NDH 10. aprila 1941., dok je Pavelić s porodicom stigao u Hrvatsku tri dana kasnije.

Režim je uveo jednostranački sistem oblikovan prema nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, raspustio političke stranke i usvojio rasne zakone. Uslijedili su organizirani progoni, hapšenja i ubistva Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika.

Iako su ustaše formalno upravljale NDH, režim je politički i vojno zavisio od nacističke Njemačke i fašističke Italije. Progon Jevreja u gradovima bio je posebno vidljiv zbog njihovog značajnog prisustva u privrednom, kulturnom i umjetničkom životu.

Ustaški režim odgovoran je za sistem koncentracionih logora, među kojima je najpoznatiji Jasenovac, gdje su ubijene desetine hiljada ljudi. U blizini Jastrebarskog djelovao je i logor u kojem su bila zatočena djeca, uglavnom srpske, jevrejske i romske nacionalnosti.

Prema opisu organizacije Auschwitz Study Group, logor u Jastrebarskom djelovao je nekoliko mjeseci tokom ljeta 1942. godine. Djeca, među kojima je bilo i beba, odvajana su od majki, smještana u neuslovne prostorije i izlagana gladi, bolestima i nasilju. Brojna djeca umrla su od posljedica epidemija, neuhranjenosti i neadekvatnih životnih uslova.

Pavelić je 18. maja 1941. godine potpisao Rimske ugovore, kojima je fašističkoj Italiji ustupljen veliki dio hrvatske obale i otoka. Italiji su pripali dijelovi Dalmacije i primorja, uključujući područja oko Splita i Šibenika te otoke Rab, Vis, Lastovo, Korčulu i Mljet.

Prema procjenama navedenim u izvornom tekstu, na ustupljenom području živjelo je oko 400.000 Hrvata i relativno mali broj Italijana. Italija je i nakon Prvog svjetskog rata Rapalskim ugovorom preuzela Istru, Rijeku i dijelove jadranske obale.

Rimski ugovori dodatno su pokazali stepen zavisnosti NDH od sila Osovine. Režim se obavezao da u dijelovima primorja i unutrašnjosti neće podizati vojne objekte niti razvijati ratnu mornaricu, dok je teritorija podijeljena na tri italijanske interesne zone.

Prva zona direktno je priključena Italiji, druga je demilitarizirana, a treća je formalno ostala pod upravom NDH. Vlasti NDH morale su snositi i dio troškova boravka italijanske vojske na njenoj teritoriji.

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, NDH je proglasila ponovno preuzimanje ranije ustupljenih područja. Takvo stanje nije dugo trajalo jer je Njemačka 1945. godine izgubila rat, dok su partizanske jedinice oslobodile najveći dio Dalmacije i Istre.

Pavelić je pristao i na postavljanje italijanskog princa Aimonea od Savoje za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II. Na ceremoniji održanoj 18. maja 1941. godine u Kvirinalskoj palači u Rimu formalno je zatražio od italijanskog kralja Vittorija Emanuelea III da princa imenuje kraljem Hrvatske.

Tomislav II. nikada nije stvarno preuzeo vlast niti došao u Hrvatsku. Od 1942. godine nosio je titulu kralja Hrvatske, princa Bosne i Hercegovine te vojvode Dalmacije, Tuzle, Knina i Aoste.

Saradnja, bijeg i smrt

Pavelićev režim tokom rata sarađivao je i s pojedinim četničkim formacijama u borbi protiv partizana. Na području oko Knina djelovala je Dinarska četnička divizija pod komandom pravoslavnog svećenika i četničkog komandanta Momčila Đujića, čije su jedinice počinile zločine nad civilnim stanovništvom.

Pavelić se 1944. godine žalio Adolfu Hitleru zbog djelovanja četnika. Hitler mu je odgovorio da bi bilo bolje da se četničke jedinice zajedno sa snagama Osovine bore protiv partizana nego da ih neprijateljskim postupanjem prisile da im se priključe.

Pavelić je potom izdao naredbu od 21. decembra 1944. godine, pozivajući se na sporazum vlada NDH i Trećeg Reicha. Naredio je da se Đujićeva grupa od približno 6.000 ljudi iz područja južno od Bihaća i južne Like propusti prema sjeveru i dalje ka Njemačkoj.

U naredbi je zahtijevao da se četnička formacija propusti "bezuvjetno i nesmetano", uz prijetnju ratnim sudom svima koji bi pokušali spriječiti njen prolazak. Đujić je tako izbjegao suđenje nakon završetka rata i umro je u Sjedinjenim Američkim Državama 1999. godine.

Neposredno prije početka ratova na području bivše Jugoslavije, Đujić je pravo imenovanja četničkih vojvoda prenio na Vojislava Šešelja. Time je Šešelj stekao titulu četničkog vojvode.

Pavelić je ostao saveznik Hitlera do završnih mjeseci rata, ali je napustio vlastite vojne formacije i civile koji su se povlačili prema Austriji. Porodicu je još 1944. godine poslao u Austriju, dok je iz Zagreba pobjegao 6. maja 1945. godine.

Do austrijske granice stigao je 8. maja 1945. godine. Dio hrvatske političke emigracije kasnije ga je optuživao za kukavičluk i napuštanje vojnika i civila na području Rogaške Slatine.

Nakon rata uspio je izbjeći hapšenje i napustiti Evropu, a posljednje godine života proveo je u Španiji. Umro je u emigraciji, u Madridu, 28. decembra 1959. godine.

Izvor: Index.hr