U Hercegovini je kamen je stariji od svake ljudske namjere, a vjetar pamti svaki dah koji je prošao kroz ove planine. Hercegovina je progutala rimske legije, osmanlijske osvajače, austrougarske planere i sve ratove koje je povijest mogla baciti na nju.

Planina Štitar pored Blidinja nosi u sebi 66 biljnih vrsta, a bukove šume pokrivaju 80 posto analiziranog područja. Istraživanje provedeno 2012 godine na ukupnoj površini od osam četvornih kilometara otkrilo je tri dominantne biljne zajednice koje su preživjele sve što im je ljudska ruka bacila pred noge.

Na lokalitetu Poljice, u krškim udubljenjima zaštićenima od vjetrova, zabilježeno je 47 vrsta na samo 200 četvornih metara, što govori o otpornosti koju ovaj kraj nosi u svojim genima. No, ono što dolazi sada nije ni osvajač ni ratnik, već nešto daleko gore, a to je hladna računica koja u prirodi vidi samo prazan prostor za profit, piše hrvatski portal Logicno.hr.

Ilirske bukove šume označene kodom 91K0 i alpski travnjaci na vapnencu s kodom 6170 predstavljaju staništa koja su opstala tisućama godina unatoč svim nepogodama. Na otvorenim dijelovima platoa razvile su se planinske rudine na kojima je evidentirano 20 biljnih vrsta prilagođenih ekstremnim uvjetima, dok su na sjevernim padinama bukove šume koje se sporo obnavljaju nakon svake sječe.

Dinarski krš obilježen je čestim izmjenama vegetacije zbog snažnog vjetra, specifičnog vodnog režima i velikih razlika između ljetnih i zimskih temperatura. Upravo te ekstremne okolnosti stvorile su krajolik kakav se ne viđa nigdje drugdje u Europi, krajolik koji je Hercegovinu učinio onim što jest.

Ali sada se pojavljuju oni koji misle da mogu pokoriti prirodu na način na koji to nisu uspjeli ni najveći imperiji u povijesti, a oružje im nije mač već beton i čelik.

Ljudi dolaze na Blidinje da odmore oči od betona i dušu od buke, da udahnu zrak koji još uvijek miriše na divlje bilje i da osjete miris koji ne dolazi iz ispušne cijevi. Upravo ta potreba za bijegom od sivila svakodnevice čini ovaj kraj neprocjenjivim u svijetu koji sve više liči na jednu veliku tvornicu.

Posjetitelji ovamo dolaze tražeći ono što su izgubili u gradovima, a to je tišina koja ne boli i prostor u kojem se čovjek osjeća malen na ispravan način.

Danas barabari i profiteri guraju vjetroelektrane

One bi trajno uništile taj doživljaj, pretvorile bi jedno od posljednjih utočišta netaknute prirode u krajolik ispresijecan cestama, temeljima i divovskim turbinama koje bi sjekle nebo kao noževi..

Hercegovina je proživjela glad, sušu, poplave i ratove, ali nikada nije doživjela da netko s hladnim proračunom odluči pretvoriti njezine planine u industrijski park.

Planiranje vjetroelektrana na ovom prostoru nije razvoj već povratak u doba kad se priroda gledala kao neprijatelj kojeg treba uništiti, a oni koji to planiraju nose u sebi barbarski gen koji ne prepoznaje vrijednost onoga što nije stvoreno rukom čovjeka. Priroda ovdje nije samo krajolik već identitet, način života i ono što ovaj kraj čini posebnim u svijetu koji zaboravlja odakle je došao.

Onaj tko može zamisliti goleme turbine kako sežu u nebo iznad ovih staništa, tko može ravnodušno gledati kako se bukove šume krče kako bi se napravio prostor za betonske temelje, taj u sebi nosi gen uništavanja koji je dublji od svake ekonomske računice.

Bosna i Hercegovina poznata je po svojoj netaknutoj prirodi, po planinama koje nadahnjuju i po pejzažima koji liječe dušu, a upravo to naslijeđe sada je ugroženo na način na koji nikada prije nije bilo.

Kamenjarski pašnjaci, planinske rudine i bukove šume ne mogu se kupiti novcem, a njihov gubitak bio bi nepovratan i trajan.

Hercegovina je stoljećima sve preživjela, ali ove barbare neće, ne zato što ne može već zato što ne smije dopustiti da joj se to učini jer bi to značilo gubitak duše koja je opstajala tisućama godina.

Vjetar koji puše kroz Štitar planinu nije energija za turbine već dah života koji održava 66 biljnih vrsta na životu, a svaka od tih vrsta priča priču o otpornosti koja nadilazi svaki ljudski proračun.